NAŠ "NAČIN ŽIVOTA" DOVEO NAS JE NA RUB OPSTANKA, ALI MI GA SE NE ODRIČEMO

                                                               "Ekološka kriza je ponajprije kriza morala

                                                         i zbiljski prijezir spram čovjeka"

                                                                                                          Ivan Pavao Drugi

 

 I COVID - 19 je, koliko god to paradoksalno zvučalo, poslužio nečemu korisnome. Pored toga što nas je podsjetio kako kao ljudska vrsta nismo svemoćni nego naprotiv, krhki i ranjivi, polako nas je natjerao na poštivanje "socijalne distance" i život u krugu uže obitelji (od koje su se mnogi već otuđili u tolikoj mjeri da su zaboravili kako je biti njezinim dijelom), a mogli bismo reći da nam je pomogao i u tomu da na život pogledamo iz jednog drugog kuta - za što smo do sada rijetko imali vremena i volje.

Sad kad su nam uskraćene neke sasvim obične stvari kao što su druženje i ispijanje kava, uobičajeni šoping pa i redoviti odlasci na posao, zabavu, sportske priredbe, koncerte, kazališne i kino predstave, turistička putovanja, vjerska okupljanja - sve te sitnice koje nam život znače, možda je vrijeme da konačno sami sebi postavimo i neka pitanja koja u normalnim okolnostima zacijelo ne bi bila toliko aktualna a tiču se prije svega svijeta u kojem živimo, vlastitog sustava vrijednosti i toliko spominjanog "načina života" nas "suvremenih", "civiliziranih" i "naprednih" ljudi dvadeset prvog stoljeća, nas koji živimo u "visoko razvijenoj" i "tehnološki superiornoj" civilizaciji.

Kakve vrijednosti zastupamo i njegujemo, čemu težimo, što su cilj i svrha našeg djelovanja pa na koncu i postojanja? Je li to sloboda i boljitak svakog čovjeka na ovome svijetu, ideal sreće i blagostanja ljudskog roda u cjelini i razvoj harmoničnih odnosa među državama i narodima? Jesmo li posvećeni dobru i univerzalnim vrednotama ili uglavnom okrenuti u sasvim suprotnom smjeru i obuzeti pohlepom, egoizmom, materijalizmom, stjecanjem, profitom, potrošnjom, hedonizmom?

Mi u Hrvatskoj još uvijek možemo biti zadovoljni kad su u pitanju ova zastranjenja i dekadencija i mirne savjesti reći kako unatoč svemu nismo izgubili dušu. U većini imamo osjećaj dužnosti, odgovornosti i solidarnosti jedni prema drugima, a na sreću u ovom nizu nesretnih okolnosti uzrokovanih virusom pa i potresima koji su zadesili Zagreb i okolicu, pokazalo se da nam i država funkcionira - i to mnogo bolje nego bi se dalo zaključiti iz onoga što nam zadnjih 20-ak godina nameću i prezentiraju mediji u sveopćem crnilu koje neštedimice prosipaju javnim prostorom.

Počevši od Vlade preko Ministarstva zdravstva, Nacionalnog stožera civilne zaštite, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, vodećih infektologa i epidemiologa, liječnika, medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja, do socijalnih radnika, vojske, policije, vatrogasaca, djelatnika Crvenog križa, Caritasa, farmaceuta, prodavača i dostavljača hrane i tisuća volontera koji su na usluzi potrebitima - sve funkcionira bez greške. I u tomu su uglavnom (kao rijetko kad) složni svi, pa i naše političke elite (vlast i oporba), a promptnu reakciju i uspjeh u obuzdavanju pandemije priznaje nam i svijet. Tu smo u samom vrhu, odmah iza Japana. Najodgovornije osobe iz Nacionalnog stožera civilne zaštite nikad ne propuštaju za te rezultate odati priznanje svima koji se trude, pa i nama građanima i zahvaliti na disciplini i poštivanju mjera bez čega bi sve što čine stručnjaci bilo uzaludno.

Zabrinutost za budućnost u ovakvoj je situaciji naravno, sasvim razumljiva i logična, pa i za ono što nas čeka vezano za stanje gospodarstva i ekonomije, budući da su mnoge djelatnosti paralizirane a propast turističke sezone na pomolu.

Ostaje nam jedino nadati se kako sve ovo neće predugo trajati. U protivnom nas čeka teška i duboka ekonomska kriza, ne samo Hrvatsku nego i cijelu Europu.

I ona bi nas čini se, mogla natjerati na preispitivanje - ponajprije vezano za neka pitanja koja svjesno ili ne previđamo, a tiču se naše odgovornosti za svijet u kojem živimo pa i vlastitu sudbinu.

Nažalost, tu se mora konstatirati da smo već napravili teške i gotovo nepopravljive pogrješke u svom tehnološkom pohodu koji je u mnogim svojim segmentima više nalik destrukciji nego napretku.

Ne tako davno, u jednome od svojih izvješća, skupina stručnjaka UN-a koji se bave bioraznolikošću i ekosustavima našeg planeta zaključila je kako je nesmiljena i bezglava utrka za gospodarskim rastom kombinirana s krajnje negativnim utjecajima čovjeka na klimu dovela do toga da je danas više od milijun živih vrsta na Zemlji pred izumiranjem. Svjetska meteorološka organizacija (WMO) upozorava da su već danas uočljivi negativni klimatski trendovi koji u bitnoj mjeri utječu na planet i živi svijet, pa i na kvalitetu života samoga čovjeka. Predviđanja budućnosti su sve prije nego optimistična, ali mi nastavljamo po starom.

Enormno zagađenje atmosfere i nesmiljena sječa šuma, ponajprije u Brazilu gdje se u području Amazone u posljednjih 12 godina naročito agresivno iskrčuju ogromne površine u korist poljoprivrednog zemljišta igraju veliku ulogu u tomu. Ne trpimo li već sad učestale elementarne nepogode, oluje, promjenu klime, požare, poplave itd. - kao posljedicu upravo takvog odnosa prema prirodi?

Ozbiljni stručnjaci iz oblasti ekologije tvrde kako će nestanak pčela biti fatalan za nas ljude i da bez njih možemo preživjeti najdulje četiri godine. Naime, ova sićušna, vrijedna i inteligentna stvorenja izravno su zaslužna za većinu namirnica koje svakodnevno koristimo u prehrani, jer su nezamjenjiva u oprašivanju koje je od vitalnog značenja u agrikulturi. Pčele oprašuju oko 80% biljaka na Zemlji od čega ovisi oko trećine ukupne poljoprivredne proizvodnje - ili drugim riječima, one na životu održavaju usjeve i biljke bez kojih ovakav život kakvog poznajemo ne bi bio moguć.

Kako bismo shvatili svu ozbiljnost situacije i važnost pčela u svijetu koji nas okružuje, dovoljno je pokušati odgovoriti na pitanje kakva bi nam kvaliteta prehrane bila bez jabuka, krušaka, šljiva, jagoda, breskvi, grožđa, marelica, krastavaca, paprike, patlidžana, lubenica, mandarina, borovnica, brusnica, oraha, kave, avokada, indijskog oraščića - da ne spominjemo med i pripravke od meda koji su danas već nezamjenjivi u svakodnevnoj ljudskoj ishrani i bitni za održavanje zdravlja i imuniteta?

Znamo li uz sve to kako upravo zahvaljujući pčelama mnoge zemlje ostvaruju značajan dio svojih prihoda (SAD oko 15 milijardi dolara godišnje, dok poljoprivredi u Europskoj uniji one doprinose u ukupnoj vrijednosti od 22 milijarde eura godišnje), te da ta proizvodnja zadnjih godina u brojnim zemljama drastično opada, smanjenje pčelinjih zajednica ima svakako i svoje ekonomske posljedice.

Ta sićušna ali dragocjena bića postoje na Zemlji (prema procjenama znanstvenika) već oko 150 milijuna godina, ima ih oko 20.000 vrsta i jedini su kukci koji proizvode hranu za ljude.

No, što je 150 milijuna godina u usporedbi s našim "progresom" i "napretkom" u posljednjih 150? Ništa! Profit, novac, materijalne stvari, hedonizam, užitak bez mjere, odgovornosti i obveza - to je ono što nas određuje kao ljudska bića!? A cilj? Gdje je tu cilj? Koja su svrha i smisao takve egzistencije? Nema cilja i nema smisla - to je odgovor. I to je porazna činjenica koju smo već odavno morali shvatiti i nešto promijeniti u svojim životima. Izaći iz tog kruga, lišiti se besmisla, okrenuti se pravim vrijednostima i povesti više računa o sebi i svijetu koji nam je jedino, dragocjeno i nezamjenjivo stanište.

Mi ljudi smo kao "jedina razumna bića na Zemlji" već počinili veliki i vjerojatno nepopravljivi grijeh prema Bogu, svijetu koji nas okružuje, pa i prema sebi samima. I ovaj zločin nad prirodom i živim svijetom neće ostati nekažnjen.

Slaba je utjeha da su male zemlje poput naše Hrvatske razmjerno svojoj veličini i gospodarskoj moći neusporedivo manje doprinijele ovoj situaciji koja se kreće ka potpunoj katastrofi. Svijet je cjelina kao i planet na kojemu živimo i devastacija bilo kojega dijela Zemlje neminovno se odražava na sve nas.

No, ako znamo kakve su posljedice toga što činimo - a morali bi znati -  zašto i dalje ustrajno i uporno režemo granu na kojoj sjedimo?

Je li moguće da smo došli u takvo stanje (ne) svijesti i "evoluirali" do te mjere da nismo sposobni shvatiti jednu prostu činjenicu: da naš opstanak ovisi od opstanka prirode čijim smo dijelom?

Čini se kako neće proći dugo a mi ćemo se kao ljudska vrsta morati odlučiti: ili opstanak, ili dosadašnji način života - jer jedno i drugo očito ne ide skupa.

Ako uopće budemo imali vremena i prilike odlučivati o bilo čemu.

 

Zlatko Pinter