'Našla sam se s čovjekom koji je mog mrtvog sina vozio na polje'
MAJČINA TUGA Marija Jambreković pokušala je sve ne bi li saznala istinu o nestanku neprežaljenog sina Damira. Kaže kako je Damir volio ovaj park u kojemu je, nažalost, i poginuo
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Odlučio da će ići u rat
Nestao je u studenom 1991. godine, nakon pada Ernestinova, sela u kojemu je odrastao kao dijete. Imao je tad samo 19 godina.
- Suprug Mirko, starija kći Danijela, Damir i ja živjeli smo u malome mjestu Koprivna nedaleko od Osijeka. Damir je i u vrtić i u školu išao u obližnje Ernestinovo jer mi u selu nismo imali ništa. Bio je jako dobro dijete, mirno, drago. Ponosila sam se svojom djecom. Kad su bili mali, puno su mi nedostajali jer smo suprug i ja radili u Njemačkoj. Djeca su bila kod bake i djede. Nismo htjeli da idu u njemačke škole pa smo se vratili doma. Tu nas je zatekao i rat. Nismo mu se uopće nadali, a još manje sam mislila da će mi sin koji je još dijete bio doći i reći: ‘Mama, ja bih išao braniti Hrvatsku’.- Pokušavala sam ga odgovoriti od tog nauma i govorila sam mu: ‘Ma kakva vojska, puške, rat. Ne možeš ti dijete biti vojnik, premlad si još, pušku nikad nisi ni vidio, a kamoli je držao u rukama’. Ali nije se dao. Rekao je da svi njegovi prijatelji idu, pa ide i on. Nisam se složila. Ni mužu nije bilo drago, ali rekao je da ne možemo ništa učiniti ako je on tako odlučio - prisjeća se Marija tog rujna i listopada 1991. godine.
S pravom se bojala za njega. Bio je naivan i mlad. I neiskusan. Činilo joj se kao da on zapravo ne razumije što znači ratovati.
Njemu i njegovim prijateljima to je bio kao nekakav akcijski film. Bio je 15. listopada kad je otišao u Crvenu vojarnu u Osijeku i prijavio se u 106. brigadu.
Morala napustiti Čepin
- To mi je rekao tek nakon što se prijavio. Došao je kući s uniformom i puškom. Tad se već naveliko pucalo uokolo Osijeka i naših sela. Molila sam Boga da ga sačuva, da ostane živ - kaže tiho Marija, koja se tih mjeseci brinula i za teško ozlijeđenog supruga Mirka.
On je imao prometnu nesreću i ostao u invalidskim kolicima. Tad su već živjeli u obližnjem Čepinu, odakle su djeca putovala u srednju školu. Njezin Damir je išao u Elektrotehničku školu. Bio je odličan učenik.
Čim se prijavio u obranu grada, odmah je dobio položaj. Često je bio u Nemetinu, a kako su se jugovojska i četnici pomicali po rubnim dijelovima grada, tako su i Damira i druge dečke slali na druge položaje.
A onda se dogodio Vukovar.
- Došao je kući 18. studenog i rekao da idući dan opet mora u vojarnu. Kratko smo razgovarali, ne sjećam se više ni o čemu. Nisam ništa predosjećala. U meni je stalno bio isti nemir kad bih ga vidjela u uniformi. Idućeg jutra je otišao. Javio se telefonom iz vojarne i rekao da ide na položaj, ali ne zna gdje. U Osijeku i okolici bilo je napeto. Vukovar je pao pa se strahovalo za svako selo. Nama su u Čepinu naredili evakuaciju. Svi smo morali otići, bilo kamo. Ja nisam htjela. Nema šanse da ostavim mojega Damira. Ali tjerali su nas. Rekli su mi da imam muža u kolicima i da neću moći o njemu brinuti ako uđu četnici u Čepin. Plačući sam sjela u auto, sa mnom muž, kći, moja sestra i njezino dijete te smo krenuli prema Zagrebu. Nismo imali pojma gdje idemo. Došla sam u Zagreb kao u polusnu, izašla iz auta i opet počela plakati. Ostavila sam dijete - prisjetila se Marija dodajući kako je od tada, svaki dan, nekoliko puta zvala Crvenu vojarnu u Osijeku i tražila Damira.
Tražili ga po razmjenama
I svaki put su joj rekli da je na položaju.
Nakon dva tjedna to joj je bilo presumnjivo i krenula je za Osijek.
- Oni su znali da je on nestao, ali mi nisu to htjeli reći dok nisam osobno došla u vojarnu. Bilo je jako neugodno. Ništa mi nisu pojasnili. Općenito su govorili da je Damir nestao s još nekim dečkima. Pričali su nešto o pokopu, da će oni sve organizirati. U biti, ja sam bila u šoku o tome što oni pričaju. Pa moje dijete nije mrtvo, nestao je, kakav pokop kad njega nema? Ja sam željela svoje dijete, živoga sina - kaže Marija gutajući suze.
Od toga dana ona započinje svoju veliku potragu za sinom.
Velika nada bila joj je velika razmjena zarobljenika 14. kolovoza 1992. godine, kad je nekoliko autobusa poslano iz Srbije.
- Dočekala sam svaki autobus, trčala od jednog do drugog, pokazivala tim jadnim ljudima sinovu sliku, pitala ih jesu li ga vidjeli. U predzadnjem autobusu jedan je dečko rekao da ga zna, da je u sljedećem autobusu. Srce mi je skoro iskočilo. Nas više roditelja je čekalo taj autobus. Do noći smo čekali. Prošla je i ponoć, ali autobus nije došao. Možda je istina da on uopće nije postojao? To nisam saznala jer imam osjećaj da sam taj dan umrla - kaže Marija, koja već godinama živi sama jer je suprug umro od karcinoma mjehura.
Patnja za sinom okončala je i njegov život.
Dugo Marija nije gubila nadu, ali s godinama mirila se s time da će se dogoditi čudo i da će se Damir odnekud pojaviti.
On za mene i dalje negdje postoji
- Još zapravo ne prihvaćam da je on mrtav. On za mene i dalje postoji negdje. Moj Damir - dodaje tužno.
Razni ljudi davali su joj razne informacije. Najvjerodostojnija je bila ona koja je rekla da je Damir, s još nekolicinom poginulih dečki, tri dana ležao u tom parku koji je toliko volio, jer ih nisu uspjeli pokopati zbog silnih kiša koje su padale.
- Rečeno mi je da su ih na kraju odvezli traktorom u polje i tamo zakopali. Našla sam i čovjeka koji ih je vozio. Rekao mi je da on nije ništa kriv, da su ga samo probudili jedno jutro i rekli da odveze tijela u polje i ostavi ih tamo. Čak me je pristao i odvesti na to mjesto. Prijavila sam to nadležnim službama, rađena su probna iskapanja, ali ništa nije pronađeno. U Ernestinovu je bilo nekoliko masovnih grobnica, ali i mnogo onih praznih iz kojih su tijela naknadno odnesena kako bi im se teže ušlo u trag. Do danas nisam uspjela saznati ništa više o nestanku mojega Damira. A vjerujem da ljudi koji tu i danas žive znaju gdje je, jer njega su svi poznavali, išao je tu u školu, ja sam tu stalno dolazila. Kako me ljudi mogu gledati u oči danas i šutjeti o tome - pita se Marija apelirajući na sve koji možda imaju informaciju o tome gdje da traži svojega Damira da joj se jave, makar i anonimno.
Treba joj njegova makar i jedna košćica.
- Samo sam molila Boga da nije patio - kaže tiho Marija koja jedinu utjehu ima u unučadi, djeci kćeri Danijele.
