NEBESKI RECITAL

       U čast 1100. obljetnice Hrvatskoga

        kraljevstva i Crkvenih sabora u Splitu.

        U sjećanje na 80.obljetnicu Bleiburga i

        Križnoga puta hrvatskog naroda        

 

Prijatelji moji, braćo moja po zemlji,

po peru, često mi ulazite u moje dane,

ponekad i u snove u kojima vas vidim

onakvima kakvi ste bili dok smo

se zajedno radovali. Dok smo tugovali

nad sudbinom zemlje i naroda, kojem

ne trebaju proroci, pjesnici i sanjari.

 

Obojica ste, Zlatko* i Stojane**, otišli

umorni od svega. Ja sam još uvijek

na stazama na kojima ste ostavili

svoje korake. Teške korake po

ulicama bešćutnosti naših hrvatskih

zaborava. Na mojem stolu dok pišem

često gori svijeća u vašu čast i slavu.

Slažem i ove retke ne bi li jednom 

neke mlade ruke palile nove svijeće,

protiv zaborava. Nove plamene. Nove

pjesme, nove znamene: u knjigama,

na stazama i ulicama po kojima ste

samotno hodili, u zatvorima u kojima

ste patili, u nemirnim danima kroz

koje ste napušteni od svojih brodili.

 

 

Vi ste otišli i nadam se da ste stigli.

Da ste smješteni u nekom rajskom

kutku i da sjedite za nebeskim stolom

kao braća, kao prijatelji. Kad se moja

svijeća ugasi i pjesma se moja završi,

nadam se da ću stići do vas. Doći i

moliti Isusa da me pridruži vama,

na sunčanim i cvjetnim poljanama

Raja.

 

Vjerujem da ćete me dočekati onako

kako bih ja vas dočekao. A, dočekao

bih vas radosno i sa svime što smo

na zemlji voljeli. Počastio bih vas vinom

iz zlatne naše požeške doline. Ili pak

onim misnim đakovačkim i iločkim

mirisnim, tramincem. Ili, plavcem,

blatinom i žilavkom iz Gospina

Međugorja, s našega tvrdog kamena.

I onda bih nam nazdravio za našu

sreću i vječna rajska ljeta.

 

Vi mene možda ne ćete moći tako

dočekati. Ta, tko zna kakve su rajske

navade i kako se odvijaju slavlja i

kakve su Tamo zdravice?

 

Ali, nadam se da će nam anđeli dati

da se zagrlimo nakon pusta vremena

što se ne vidjesmo. Da ćete me potom

pozvati da sjednem za vaš stol i da

budem s vama u vašem kutku Raja.

Do vas su, na toj strani i drugi stolovi

i za njima lica naših besmrtnikâ:

Od Marula, do Matoša, Šimića i Tina.

Od Ivane do Vesne. Od Vide do Maka i

Slavka. Od Mile do Miroslava. Podosta

onih koji ni slutili nisu da će pomireni

i zagrljeni sjediti za rajskim stolom.

Do Šopa koji je već na Zemlji znao

da će se i takvi na zvijezdama naći,

u Miru i Slavi vječnoga Dana.

 

Tamo su, prema sredini našega niza

glavari, kneževi, vojskovođe i vladari.

Ozbiljni i mrki kao da slušaju što se za

umjetničkim stolom, u našem kutku

zbiva. Neki od kraljeva, Tomislav, Petar

Krešimir, Zvonimir ili od kneževa netko,

Porga, Borna, Branimir…  ljutito gledaju

u Severa, koji viče i u vladarsku svitu

prstom upire i sriče svoje svemirske

rime. Oni pak uglas od njega traže da

ušuti i on i sva ta brundala za stolom,

svi ti pisci, koji im eto ni na Nebu

ne daju mira. Isus, sve to nasmiješen

sluša, pa kraljevima reče: Ne ljutite se

na svoje pjesnike. Oni su kao djeca.

Dobro znaju da ste puno zadužbina

ostavili, vjeru obranili i dobra djela u

narodu činili. Zato i jeste u rajskome

miru. Potom, Tomislav prvi kralj Hrvatâ

i ostali padoše na koljena pred Kristom,

zahvalni što ih hvali - Ustanite, ne klečite.

Slobodno i ovdje, u mome raju, u ime

Oca moga, svojim narodom i vojskom

ravnajte. A pjesnici, miljenici moji, neka

rajske knjige objavljuju. Neka pjevaju.

U rajskome zboru neka pjevaju.

 

 

I odmah se začu pjesma, što je povede

netko iz hrvatske, vladarske svite. Ili

svetačke, smještene do njih. Stepinac,

vjerojatno: Rajska Djevo Kraljice Hrvatâ,

naša Majko, naša zoro zlata. Književna

družina zajedno s njima zapjeva. Petar

Perica, mučenik i Marijin pjesnik,

pomisli na otočić Daksu, gdje ga ubiše.

Na Hrvatsku, na Dubrovnik i na mnoge

koje ubiše. Pòmoli se za njih i tronutim

glasom izusti: Na svemu Ti hvala Kriste

Kralju, Bože moj. I zasuzi misnik. Zasuzi

pjesnik Perica od žalosti. Od Radosti.

 Zvona se i orgulje oglasiše. I Ave Maria

odjeknu u svakome kutku Raja.

 

Ja ne znam. Prijatelji moji, doista ne znam.

Ja samo sanjam. Ja samo slutim da bi tako

moglo biti. Ta, tko zna kakve su rajske

navade i kako se odvijaju slavlja i kakve su

Tamo zdravice?

 

Kad se moja pjesma završi i svijeća ugasi,

nadam se da ću stići do vas. Doći i moliti

Isusa da me pridruži vama, na sunčanim 

i cvjetnim poljanama Raja.

U Zagrebu, svibnja 2025.

IVAN TOLJ, general HV-a

*Zlatko Tomičić

**Stojan Vučićević

Snimio: Mladen Pavković