Nema ustaša, ali zato ima onih koji ih dobro unovčuju

Tko još danas “proizvodi” ustaše?

U Hrvatskoj više nema ustaša. Oni su povijest – mrtva, osuđena i pokopana zajedno s režimom koji je nestao prije gotovo 80 godina. Ipak, kad slušate javni prostor, televizijske emisije, intervjue i saborske rasprave, pomislili biste da se ustaše šuljaju svakim kutkom Hrvatske. Pa tko ih to, molim vas, neprestano “oživljava”? Pa nisu oni kao "partizani"!

Odgovor je jednostavan: oni koji od toga žive. Zoran Pusić, Savo Štrbac, Ivo Goldstein, Rade Šerbedžija, Milorad Pupovac, ljudi iz SDSS-a, neke lijeve nevladine udruge i stranke – to su kreatori te fikcije. Bez “ustaške prijetnje” mnogi od njih izgubili bi političku platformu, društvenu važnost, pa i izdašna financijska sredstva. Zato svakog domoljuba, svakog branitelja, svakog tko uzvikne “Za dom spremni” – odmah bacaju u 1941. godinu. A upravo su ti ljudi 1991. branili ovu zemlju, dok je njihova ideološka braća nosila kokarde i crvene zvezde.

Treba to jasno reći: da nema neprekidnog prozivanja, etiketiranja i umjetnog dizanja moralne panike, ustaštvo bi već odavno nestalo i iz javnog govora. Ali kako bi Pusić ili Štrbac opravdali svoj javni angažman, ako ne stvaranjem stalnog dojma da je Hrvatska zemlja fašizma?

A nije. Hrvatska je zemlja koja još nije do kraja raščistila s komunističkim zločinima. Bleiburg, Križni put, Goli otok, montirane optužnice, smaknuća emigranata. Govor predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića u kojem se konačno spominje razdoblje od 1945. do 1990. bio je dobar, ali nedorečen. Nije dovoljno samo izgovoriti činjenice – potrebno je djelovati. Imamo Rezoluciju Europskog parlamenta 1481. i domaću Deklaraciju o osudi komunističkih zločina, ali nikoga u vlasti ne zanima njihova provedba.

Umjesto toga, država financira Novosti, VidaTV, udruge koje Hrvatsku preziru, a Pupovčev SDSS gradi 40 “kulturnih centara” po Hrvatskoj – pod krinkom kulture, a tko zna što će se u njima njegovat sutra? I dok mi plaćamo sve to iz državnog proračuna, hrvatske branitelje se naziva “smećem”, kao što je to svojedobno učinio “Milojko”, jer je – zamislite – nekome smetao ratni poklič “Za dom spremni”.

Taj pozdrav, izvikivan u obrani Hrvatske, danas se koristi kao argument da nas se vrati u 1941., a zaboravi 1991. I to je najveći problem. Hrvatska nema problema s ustašama – problem ima s onima koji ih proizvode, iz političkih, ideoloških i osobnih interesa. Oni koji su ratovali za Hrvatsku, ne trebaju se nikome pravdati. Nisu nosili ustaške kape, nego uniforme HOS-a, MUP-a, ZNG-a – i branili svoju domovinu od crvene zvijezde i kokarde.

Dosta je. Dosta je političkog licemjerja koje ignorira stvarne zločine komunizma, a koristi Domovinski rat za novu podjelu Hrvata. Dosta je pljuvanja po braniteljima, po istinskom domoljublju, po onima koji su omogućili da svi danas slobodno govore – pa i oni koji bi najradije vratili jednopartijski sustav.

Tko veliča ustaštvo danas? Upravo oni koji ga najviše prozivaju. Oni koji nikad nisu prihvatili slobodnu, neovisnu Hrvatsku. Vrijeme je da se s tim napokon raščisti.