NESTALI U DOMOVINSKOM RATU Domagoj još traga za dvojicom braće koji su nestali 1991.: 'Kad bi ih bar našao, za majku i oca'

Braću Vladimira i Josipa razdvojili su na Veleprometu nakon pada Vukovara. Ni za jednog ne postoje nikakva saznanja gdje su. Mama Štefanija umrla je čekajući ih. Sad ih traži brat Domagoj...

Baka Štefanija godinama je pratila vukovarsku kolonu sjećanja gledajući masu ljudi sa svog prozora. Uvijek bi u prozoru kuće na Mitnici upalila svijeću i mahala svima koji bi primijetili njezin tužan pogled. Štefanija Jurčić je u vukovarskom ratnom vihoru izgubila dva sina, Vladimira (27) i Josipa (29), za kojima se još traga. Suprug Tomislav umro je nakon logora, umrli su i njezini roditelji koji su u okupiranom Vukovaru bili s njima u podrumu, umrla je prošle godine i Štefanija. Iz obitelji Jurčić ostao je jedino njezin treći, najmlađi sin Domagoj Jurčić (54), koji se nakon ratovanja u Tigrovima vratio u rodni Vukovar. Obitelj Jurčić živjela je i prije rata na Mitnici, u kući koja je imanje dijelila s Domagojevim stricem i njegovom obitelji.

“Nas je bilo petoro u obitelji, ali je brat Vladimir tad već bio oženjen Ružicom i imao je dvoje male djece, Ivana i Jasminu. Oni su tad imali 3 i 5 godina. Stric i strina imali su dvije odrasle kćeri. Živjeli smo pomalo plemenski, držeći se uvijek skupa kao obitelj, okrenuti vjeri, redovni u crkvi. Roditelji su radili u Borovu. Mama u gumari, a tata u energani jer je bio strojobravar. Bio je iznimno vrijedan i poštovan radnik. Radio je na održavanju i imao veliku odgovornost, često je bio odsutan kad je obitelj bila na okupu”, prisjeća se vremena prije rata Domagoj, koji je danas u zasluženoj vojnoj mirovini.

Braća Jurčić bili su uzorni momci. Josip je kao dijete dobio epilepsiju i od toga je patio cijeli život. Bio je malo usporeniji, ali je normalno funkcionirao u životu. Završio je školu, krenuo i na Poljoprivredni fakultet, ali ga nije završio. Bio je jako miran i dobar mladić, vrlo duhovit, svima je uvijek bio spreman pomoći.

Vladimir je bio sanjar, obožavao je glazbu, ali mu škola baš nije išla pa je i srednju napola odradio, što je tatu jako ljutilo. Stric mu je našao posao. Bio je dobar suprug i roditelj.

“Ja sam bio odlikaš, srednja veterinarska, tata je bio ponosan iako sam bio živahnije dijete od njih dvojice. Još 1990. bilo nam je jasno da se sprema nešto loše. Tvornica Borovo je bila na izdisaju. Živjeli smo od bonova koje je tata dobivao umjesto plaće, a mama je utekla u mirovinu da ima barem nešto malo novca. Osnivao se HDZ. Počele su međunacionalne provokacije. Svi mi muški smo se uključili u HDZ, osjećali smo da slijede promjene, potrebu da se stvori hrvatska država. O tome se kod nas nije razgovaralo. To se podrazumijevalo jer smo živjeli hrvatski. Tata i stric su 1945. godine izgubili oca, pred njima su ga odveli, znamo i tko. Sve su nam oteli i oni su dalje morali kako su znali. I djedov grob smo tražili”, dodaje Domagoj, koji je u to vrijeme suočen s pozivom na redovno služenje JNA.

Dvoumio se oko toga. Htio je na tečaj za Prvog hrvatskog redarstvenika, ali mu je Merčep rekao da je bolje da ode odslužiti JNA.

“Nakon obuke šalju me u Benkovac. Događaju se Plitvice, Borovo Selo, Pakrac... Informacije koje dolaze do mene su selektivne, ali shvaćam da sam u problemu. Čim se prvi dan zavijorila srpska zastava na benkovačkoj tvrđavi, shvatio sam da moram odatle pobjeći. Slučaj je htio da sam mijenjao jednog makedonskog vojnika u jednodnevnom odlasku na VMA u Split, gdje smo išli po medicinsku i svu drugu opremu. Obukao sam civilku i odmah po dolasku u Split otišao u policijsku postaju te se prijavio da sam pobjegao. Službeno sam postao dezerter pa nisam smio doma u Vukovar jer bi me tamo pokupila vojna policija JNA. Završio sam u Zagrebu na Sljemenu. Nakon nekoliko dana odlučujem se priključiti 1. gardijskoj brigadi Tigrovi. Prebacili su nas u Kumrovec i odmah na teren u Kostajnicu. Išao sam na dosta terena”, govori dalje Domagoj, koji danas živi sa svojim nećakom u roditeljskoj kući.

S Tigrovima je bio na mnogim ratištima. Nekako mu pokušaji da ode u Vukovar barem nakratko neprestano izmiču. S obitelji se čuje telefonom, do kraja kolovoza, kad su linije utihnule.

“Zadnji razgovor s tatom tekao je tako da me je pozvao u Vukovar, da im pomognem u obrani. Sve do tada me je odgovarao da dođem. Znao sam da mu je to jako bitno i rekao sam da ću doći. U listopadu molim zapovjednika da me pusti s ekipom do Vukovara. Dopustio mi je, ali mi je rekao da mogu samo kratko otići u Vukovar, vidjeti što je s mojima i vratiti se. Naoružao nas je toliko da smo jedva nosili”, prisjeća se Domagoj dodajući kako su on i dečki, nažalost, uspjeli doći samo do Bogdanovaca “U Vukovaru se čuju granate, a mi moramo pješice kroz polja do Sajmišta. Hoću li ih naći kraj kuće, što ću s njima ako ih nađem, ne mogu ih tamo ostaviti. Dvoumio sam se oko proboja. Idućeg dana krenuo sam u Vukovar, no zaustavljen sam u Marincima, koji su tad pali. Idući dan sam se vratio u brigadu. Moji su svi ostali u Vukovaru. Najgori dani moga života”, govori nam Domagoj.

Tata i braća su se prijavili u obranu. Tata je funkcionirao kao dojavljivač raznih informacija od punkta do punkta. Josip je bio u 204. brigadi, na punktovima oko Mitnice, a Vladimir u civilnoj zaštiti. S njima su ostali mama, baka i djed, snaha i nećaci.

Skrivali su se prvo u svom podrumu, a kad je kuća srušena, prešli su u podrum kod strica. Kad je srušena i stričeva kuća, otišli su u podrum nekoliko kuća dalje kod prijatelja. Pred sam pad Vukovara dobivaju informaciju da će grad pasti i odlučuju ne ostati na Mitnici, jer ona slovi kao ustaški bedem obrane, nego odlaze u školu, kod policije, gdje bio podrum za civile. Tamo su dočekali pad grada.

“Bila je to baš pogrešna odluka jer su se svi s Mitnice dogovorili oko predaje vojsci JNA i malo tko je ubijen ili nestao. Dok su moji završili u logorima i na nišanu, bez traga. Odvedeni su na Velepromet, gdje su mamu, snahu i djecu odmah odvojili od muških. Josipa su zadržali na Veleprometu. Rekli su mu da pomogne jednoj starijoj gospođi da se popne u kamion. Ta je gospođa bila Srpkinja, čija su djeca bili četnici koji su sad u inozemstvu. Josip nakon toga više nije viđen. Vladimir je isto završio na Veleprometu. O njemu baš ništa ne znamo nakon toga. Strina je uspjela spasiti strica jer je on bio dijabetičar i već slijep. Mama i baka su s djecom i snahom završili u autobusima koji su ih odvezli putem Srbije, a potom okolo naokolo za Hrvatsku. Djed, rođen 1911. godine, i tata su odvedeni u logor. Djed je pušten nakon nekoliko dana, ali tatu su zadržali devet mjeseci. Najviše je batina tamo dobio zbog mene”, tiho dodaje Domagoj, čiji je otac preminuo nekoliko godina nakon toga.

Petrovačka dola otkriva posmrtne ostatke ubijenih s Veleprometa. Domagoj se nada da će među njima biti barem jedan njegov brat.

“Imam neku poluinformaciju da je Josip s Veleprometa odveden uz Dunav i tamo smaknut čekićem. Bojim se da ga nećemo naći ako je to točno. No nadam se da bi u doli mogao biti Vladimir”, kaže Domagoj.