NESTAO, PA SE VRATIO U PAKAO: Hrvat mjesecima preživljavao među Arkanovcima!

NIJE USPIO POBJEĆI: MJESECIMA SE SKRIVAO U SELU PUNOM ARKANOVACA

Priča Ante Strinića iz Antina, sela između Vinkovaca i Osijeka, jedno je od onih svjedočanstava iz Domovinskog rata koje podsjeća na napeti filmski scenarij. Njegova nevjerojatna sudbina ispričana je u knjizi Davora Runtića Junaci Domovinskog rata te u podcastu Gdje si bio ’91. u kojem ga je ugostio povjesničar Borna Marinić, za Dnevno.hr piše S.V.

Povratak u okupirani Antin

Nakon okupacije Antina 30. rujna 1991., Ante je s većinom mještana otišao u progonstvo, no ubrzo se vratio u obližnje Tordince kako bi pomogao u obrani sela. No, 25. listopada i Tordinci su pali u neprijateljske ruke. U pokušaju bijega, Ante nije uspio preplivati rijeku Vuku te je ostao zarobljen na okupiranom teritoriju.

Skrivao se danima u šumi hraneći se divljim jabukama i kruškama, a potom se odlučio vratiti u okupirani Antin gdje su ostali njegovi roditelji. Na tavanu vlastite kuće napravio je sklonište iz kojeg je promatrao srpske susjede kako pljačkaju napuštene kuće i odnose imovinu protjeranih Hrvata. No, njegov je najveći problem bio nedostatak hrane i vode.

Izdaja i zarobljeništvo

Kako bi došao do vode, pokušao je popraviti pumpu, ali ga je tada zatekla njegova majka. Od tog trenutka roditelji su mu donosili hranu i pomagali mu u skrivanju. No, situacija je postajala sve opasnija. Nakon pada Vukovara u selo je stigla Arkanova Srpska dobrovoljačka garda, a preostali Hrvati morali su se dva puta dnevno javljati na prozivke. Ante se i dalje skrivao, sve dok ga u veljači 1992. godine nije otkrio susjed Milan Mikić, Srbin iz Antina.

Vjerujući njegovim riječima da ga neće odati, Ante ga je čak pozvao na piće. No, ubrzo nakon toga, kuću njegovih roditelja okružila je neprijateljska vojska. Nakon mjeseci skrivanja, zarobljen je i odveden u logor.

Tortura i suđenje

Najprije je prebačen u Markušicu gdje su započela ispitivanja i mučenja, a zatim u Dalj, gdje je bio zatočen u privatnoj kući pretvorenoj u zatvor. Među zatočenicima je bio i Miloš Vignjević, zatvoren zbog ubojstva hrvatskih civila, koji se posebno iživljavao nad Hrvatima. Ante je od njegovih batina bio toliko pretučen da su ga morali odvesti u vukovarsku bolnicu. Iako je liječnik procijenio da ga treba poslati u Samobor, zatvorski upravitelj ga je vratio u Dalj i stavio u samicu kako bi ga zaštitio od daljnjih mučenja.

U svibnju 1992. prebačen je u Beli Manastir gdje mu je započelo suđenje. Optužen je za djela protiv osnova socijalističkog društvenog uređenja i bezbednosti SFRJ, odnosno oružanu pobunu. Iako se nadao razmjeni zarobljenika 14. kolovoza 1992., to se nije dogodilo. Proces je trajao sve do 1. rujna 1992., kada je osuđen na pet godina zatvora.

Svjedočanstvo koje mu je spasilo život

Na ročištu 1993. godine svjedočio je Srbin Nikola Ilić iz Antinske Mlake, potvrdivši da Ante nikada nije nosio uniformu ni oružje te da je prema Srbima uvijek bio korektan. Taj iskaz bio je presudan za njegovo oslobađanje. No, Ante se nije želio vratiti u okupirani Antin te je preko Baranje otišao u Mađarsku. Uz pomoć hrvatskog veleposlanstva dobio je domovnicu te se u prosincu 1993. vratio u slobodni dio Hrvatske.

Priča Ante Strinića jedan je od dokaza o hrabrosti, izdržljivosti i ljudskoj volji za preživljavanjem u najtežim okolnostima Domovinskog rata.