Nije li ovo zabrinjavajuće, pa strepimo od Cipra?!
Nakon svega što je Hrvatska prolazila kroz kvalifikacije, opet si kopa jamu...
Nismo u Sloveniji otkrili ni novu, ni nepoznatu bolest hrvatske reprezentacije, nije to korona niti autoimuni poremećaj, iako je i njihovih simptoma bilo. S onim što su Vatreni izveli na Stožicama, posla bi u prvom redu trebali imati psiholozi i mentalni treneri. Iako dijagnozu i bez njih znamo - naši su nas nogometaši ponovno podsjetili da do kraja povuku tek kad im je “nož pod grlom“, ne osjećaju li taj pritisak sposobni su izgubiti od bilo koga i užariti svake kvalifikacije.
Hrvatska je u Ljubljani opet igrala po staroj shemi koju očito nije moguće izbiti iz glava, niti Dalić nije uspio. Mijenjaju se generacije, ali mentalitet i duh ostaju. Htjeli su gospodski, na klasu i finjaka, s doziranom trkom i naporima zabiti pokoji gol, uzeti bodove i još podijeliti komplimente suparniku na dobroj borbi. No, kad nisi na sto posto, a namjeriš se na “fajtere”, na kraju dana ne gledaju te kao profesora, nego tragičnog ponavljača. Ne dijele ti komplimente, nego začuđene poglede: “Što mu je?”.
Kad u nogometu nema prave posvećenosti ni koncentracije, sve mane, koje su ionako detektirane u Ligi nacija, izbijaju u prvi plan. Nakon što podcijeniš protivnika, kazna dođe brzo i lako da nisi ni svjestan.
Zar nije katastrofa da nakon toliko godina, ciklusa i drama ponovno moramo prolaziti kroz to i već nakon prve utakmice znamo da će kvalifikacije do završnice biti “za infarkt”? Umjesto “bildanja” pozitivne atmosfere pred Euro strepimo od Cipra jer ako nam i on uzme mjeru otišli smo... tamo negdje. A u tom bi slučaju Luka Modrić mogao reći “zbogom” i prije nego što možda misli.
Frustrira kako si Vatreni redovno i uredno jamu iskopaju. Čak i u zadnjem ciklusu za Euro, kojeg su završili na prvom mjestu, Slovačka je u poluvremenu na Rujevici vodila 1:0 i imala prolaz, a mi “čistilište play-offa“. I tada smo strepili do 74. minute kad je Ivan Perišić zabio treći gol.
Igor Štimac je zbog Škotske ostao bez posla, Niki Kovaču presudili su Azerbajdžan i Norveška, Anti Čačiću Finska, a pripremu je obavila Turska, Zlatko Dalić je točno na isti datum 2019. imao Mađarsku i poraz 2:1 u Budimpešti, no Dalić je svjetski doprvak i s takvim kreditom za razliku od prethodnika nije doživio da HNS zove Hitnu službu i “doktora Housea” kako bi pacijenta “digao iz kreveta” i izborio Euro 2020. Izborniku ipak savjetujemo da ubuduće otkaže sve aktivnosti na dan 24. ožujka jer nakon ovakve serije - 2018. Peru 0:2, 2019. Mađarska 1:2, 2021. Slovenija 0:1, jasno je da je spas našao samo u koroni 2020. godine.
Slovenci su s daleko više strasti odigrali susret, kod nas je psihološka priprema opet zakazala, i samo se nadamo da se taj poraz neće pokazati fatalnim. Da će Dalić još jednom naći lijek.
Dodatno brine što za razliku od ranijih slučajeva Hrvatska danas nema jasnu i prepoznatljivu igru, do pred utakmicu ne znamo hoće li nastupiti u formaciji 4-2-3-1, s rombom ili ponuditi nešto treće. Nije ni kompaktna, ni čvrsta, niti moćna. Kako bi romb funkcionirao treba puno treninga, a reprezentacija ga nema… Na kontu su tako čak četiri vezana poraza u službenim susretima, računajući i Ligu nacija, nezamislivih šest u zadnjih sedam utakmica za bodove.
Opet, za Rusiju 2018. godine dugo smo gledali film katastrofe, a onda se pretvorio u bajku. Sad je bitno da od Cipra krene sanacija, a onda od Vatrenih na Euru ništa nije isključeno. Barem želimo u to vjerovati.
