Nisu nam krivi tuđinci-često je govorio Tuđman! - TUŽNO SJEĆANJE

Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti (10. prosinca) utemeljitelja RH, prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođe, akademika, pobjednika hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata – dr. Franje Tuđmana. Umro je 1999. godine u Zagrebu.

Imao je viziju, bio je prvi kad je trebalo i zajedno s hrvatskim braniteljima stvorio hrvatsku državu. Takvog čovjeka i političara Hrvatska nije imala "od stoljeća sedmog"! Međutim, jedan dio Hrvata, očito, ne oprašta uspjeh, pa čini sve ne bi li i u ovom slučaju umanjili, marginalizirali i falsificirali brojne Tuđmanove zasluge. Nalaze mu "tisuću mana", pričaju kako bi oni to 1991. uradili drugačije, bez rata i krvi, a kad ih je Hrvatska zvala – sakrili su se u mišje rupe. Ovaj veliki državnik i jedan od najistaknutijih Hrvata prošao je, čini se, kao i hrvatski branitelji – pobijedio je treću ili četvrtu vojsku u Europi, a "izgubio" za "zelenim stolom", u miru, kad su kao "glodavci" iz rupa počeli nadirati protivnici svega što je hrvatsko, a u čemu su iznimno prednjačila razna piskarala, financirana srpskim i inim novcem, te svakodnevno "u ime demokracije" blatili sve što je stvoreno u krvi, u prvim borbenim redovima (zanimljivo da ovog vojskovođu nisu ni uvrstili u Registar hrvatskih branitelja, iako je bio na njihovu čelu!). Tuđman je vjerovao da ćemo, kad jednom postavimo Hrvatsku "na noge", tek tada biti u mogućnosti razračunati se sa svim "crnim i zelenim vragovima", ali dogodilo se ono što nitko nije očekivao – umro je najprije Tuđman, a ubrzo za njim (pod još uvijek čudnim okolnostima) i prvi do njega – Gojko Šušak.

Na taj način hrvatski su branitelji, a poglavito stradalnici Domovinskog rata, ostali bez "kišobrana" i svatko je mogao i može na te ljude "pljunuti" i baciti ih u blato. Iza Tuđmana, na čelo države došao je nitko drugi nego – Stjepan Mesić, grobar svega što je Hrvatska postigla u vrijeme rata. Čak dvostruko veća skupina građana birala je ovu "spodobu" za prvog čovjeka države, a nije im smetalo ni to što je tijekom čitavog svog mandata blatio svoga prethodnika i što mu nikada nije želio doći ni na grob i zapaliti svijeću. Tim svojim odvratim djelima – kakvu je poruku slao mladima i svijetu? U kojoj to državi ima, osim Hrvatskoj, da se na takav način ponižava čovjek koji je stvorio državu, a koji je na kraju krajeva stvorio i tog Mesića, posljednjeg zapovjednika zločinačke Jugoslavenske narodne armije(JNA)? Kad je početkom devedesetih bio s Tuđmanom, taj isti Mesić bio je "mali od palube" (pogledajte ga na fotografijama), baš kao i Manolić, ali vrlo brzo je pokazao da učenik želi prerasti učitelja, pa je činio sve ne bi li utemeljitelja RH omalovažio i zgazio za sva vremena. I danas, kad nije „nitko i ništa“, taj Mesić hoda svijetom, i umjesto da ga procesuiraju za kriminalne radnje (recimo krađu australskih dolara koje su mu dali Hrvati u toj zemlji za obranu Domovine, korupciju, laž, dostavu dokumenata Haaškom sudu na što nije imao pravo, proganjanje obitelji Tuđman i drugo), i opet što drugo radi nego uzdiže sebe, bivše Udbaše s kojima je čitavo vrijeme bio okružen, i na određeni način šteti interesima Republike Hrvatske. A sve to su platili i plaćaju građani Hrvatske! Navodno da nitko nije nanio toliko štete Hrvatskoj kao taj čovjek. Pa, ako to nije tako, a jeste, zašto se danas ne pojavi na nekoj tribini ili obljetnici iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, zašto ne stane u red s istinskim hrvatskim braniteljima i stradalnicima? Kako bi se ova "spodoba" osjećala među njima, kad svi znamo da nas je izdao, baš kao i prvog hrvatskog predsjednika kojem je nosio kavu i ljubio ruku? Ne, oni koji su stvarali hrvatsku državu to mu nikada ne će i ne mogu oprostiti. Broz ga je navodno zbog kriminala strpao na robiju, a on zamislite što danas radi - viče: Živio Tito! i s krvavom petokrakom na čelu pleše "Žikina kola"! Nu, nije samo Mesić taj koji ne voli (mrzi) Tuđmana, a samim time i hrvatsku državu. Tuđman je imao svojih mana, propusta i slično (a tko ih nema), ali nije dao Hrvatsku – ni za što. Nakon Tuđmana došli su drugi, pa od svakog od njih, zamislite, počinje povijest.(sic!) Ono što je bilo prije njih, to je za te i takve bila tek "epizoda". Tuđmana spominju (i to ponekad) tek toliko, reda radi, a hrvatski branitelji za njih su "prodane duše" koje nemaju pojma što rade, već ih vode neki drugi, kao da su mala djeca ili slijepci. U Zagrebu su ga toliko ponizili da su neku livadu (na kraju grada) nazvali njegovim imenom, dok mnoge ulice i trgovi u glavnom gradu još uvijek nose nazive čak i po nekim „poznatim“ ličnostima, koje nisu nikada ništa značajno predstavljale. Tuđmanu, uz ostalo, treba zamjeriti i to što nije vidio da oko sebe ima i nemali broj ulizica i bivših Udbaša, koji su jedno govorili, a drugo radili. Tek kad su umrli on i Gojko Šušak, te ulizice, koje se sakrivaju svakom pod rep koji je na vlasti, otkrile su svoje pravo lice, ali sada je kasno. Oni, a ne oni koji su je stvarali – imaju državu!

Prvi hrvatski predsjednik je u sjajnim i povijesnim govorima često znao citirati i Stjepana Radića, pa je jednom prigodom podsjetio i na ove njegove riječi, a koje su aktualne i danas:

• Nisu nama krivi tuđinci, ni oni u Beču, ni Pešti, ni u Beogradu, nego oni među nama samini. Hrvatski su izrodi oni koji dovode u pitanje hrvatstvo, budućnost hrvatskoga naroda.