NISU ZABORAVLJENI Andrija Alčić, junak iz Cetinske krajine: Strašno dobar čovjek, srčan i hrabar, uvijek prvi gdje god je trebalo, sinjski vitez

Braneći Vukovar, na oltar Domovine, živote su položila i dvojica Sinjana,  Ivan Poljak i Andrija Alčić. Iako Sinj, grad alkara i tradicije, s jednakom ljubavlju i pijetetom njeguje uspomenu prema obojici svojih junaka, šira javnost, pa i sami branitelji Vukovara, puno više znaju o Ivici Poljaku, poznatom i pod ratnim nadimkom Sokol, jednom od petorice zapovjednika Sajmišta, negoli o Andriji Alčiću – Andrijici.

Andrija Alčić, za obitelj i prijatelje – Andrijica, rođen je 13. prosinca 1954. godine u Sinju kao jedino dijete Ruže rođ. Tiganj i Frane Alčića.

Jedna od Andrijine tri starije polusestre Anđa Jurić, ispričat će kako se njihov otac Frano nakon majčine smrti 1952. g, ponovo oženio te da su i ona i sestre Ana i Kata, danas, nažalost, pokojne, svoga brata Andrijicu beskrajno voljele: ''Mi nikada nismo rekle 'polubrat', uvijek 'brat', a takav smo međusobni odnos s njim i imale. Nikada se nismo pomirile s time da smo ga izgubile''.

Andrija će osnovnu školu završiti u rodnom Sinju, a srednju, obrtničku, obućarski smjer, u Splitu. Vrlo rano postat će član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sinj, a sestra Anđa će se prisjetiti: ''Volio je spavati, bilo mu se teško dignuti, ali kada bi čuo sirenu, istog je trenutka skakao na noge. Za to je živio''.

Krajem sedamdesetih godina, Andrija će ''trbuhom za kruhom'' otići raditi na brod, te će nekoliko godina ploviti na ''strancima'', brodovima u vlasništvu stranih kompanija. Početkom osamdesetih napušta plovidbu i odlazi u Zagreb gdje mu je prvi posao bio posao vozača tramvaja.

Brat njegovog poginulog prijatelja, suborca i sugrađanina, Ivana Poljaka, Željko Poljak, ispričat će:

''Iako smo se do tada površno poznavali, zbližili smo se po njegovom dolasku u Zagreb gdje sam i ja studirao. Nekoliko dana spavao je u našoj sobi u studentskom naselju Stjepan Radić, dok se nije snašao za vlastiti smještaj. Bio je sjajan, poseban tip, društven i humorističan. Sjećam se jedne zanimljive anegdote, baš iz tog vremena. Nas nekoliko studenata, u kasnim satima, vraćalo se iz izlaska. On nas je ugledao u daljini i zaustavio tramvaj na pola ceste, izašao na prednja vrata i dozvao nas:' Ulazite!'''

Godine 1986. Andrija će se oženiti, početi baviti obrtom, prvo trgovinom mješovite robe, a potom, kao obućar, i proizvodnjom tada popularne obuće, tzv. špagerica. Nakon nekoliko godina, raspadom bračne zajednice, Andrija će se prestati baviti i privatnim poslom, no ipak se ne vraća u Sinj nego ostaje živjeti u Zagrebu. 

Dana 25. rujna 1991., Andrija Alčić će s šezdesetak drugih zagrebačkih dragovoljaca krenuti put Vukovara. Prema riječima Nikice Burića – Samoborca, autobusom će stići do Bogdanovaca, sela šest kilometara udaljenog od grada u okruženju, odakle će pješice, tzv. Kukuruznim putem ući u prigradsko naselje Lužac, gdje će ih domaći branitelji sačekati i odvesti u dvoranu OŠ ''Ivo Lola Ribar'', danas OŠ ''Dragutina Tadijanovića''.

Pristigli dragovoljci će u školi biti raspoređeni po različitim punktovima, a Andrija Alčić i Samir Sadiković bit će poslani u Borovo naselje, kao pomoć braniteljima čije je zapovjedništvo bilo u Unskoj ulici, a čuvali su liniju prema Bršadinu i Trpinji, u ulicama Ibarska, Bosanska i Bosanski odvojak.

Zlatko Panković, jedan od Andrijinih suboraca iz Borova naselja, ispričat će:

''Nemam riječi kojima bih, zapravo, mogao opisati Andriju. Strašno dobar čovjek, duhovit, a iznad svega hrabar i srčan. Nije znao za umor, uvijek se prvi javljao i za stražu i za odlazak u ispomoć. Tako je bilo i kada su došli tražiti dečke za ispomoć na Sajmištu. Rekao je da ide na dva-tri dana, pa će se vratiti. Nažalost, više nikada nije, tamo je i poginuo''. 

Marija Jeremić, u Unskoj ulici zadužena za logistiku i prehranu, prisjetit će se Andrije:

''Sjećam se kako je jedno zgodom pričao da je tražio postrojbu s kojom bi mogao doći u Vukovar, ali su ga odbijali zbog godina. Onda je saznao da se traže dragovoljci za odlazak u

ispomoć i odmah se prijavio. Bio je poseban čovjek, uvijek spreman za šalu i dizanje morala, pa i kad je bilo najteže.

O njemu dovoljno govori da je, kad je krenuo jedan napad, trčao u Bosanski odvojak po jednog djedicu koji nije želio otići iz svoje kuće i kojemu je nosio hranu. Kada su sredinom listopada došli po dečke koji bi htjeli ići na Sajmište, svi smo ga pratili do kapije, plakali i molili da ostane. Kada je otišao, još smo ga dugo spominjali, nedostajao nam je''. 

Po dolasku u Vukovar, Andrija će biti raspoređen na Sajmište, a tamo će se ponovo susresti s prijateljem Ivanom Poljakom, koji je u tom trenutku, nakon pogibije Velimira Đereka, već preuzeo zapovjedništvo nad tim dijelom grada. Preživjeli suborci koji Andriju pamte i po šeširu koji je stalno nosio, prisjetit će se kako su ga često viđali u Poljakovoj pratnji, te da je kao osoba od njegovog povjerenja često odlazio prenijeti zapovjedi na različite punktove, ali i kao vrsnog branitelja:

Nikica Burić – Samoborac:

''Andrija i njegov šešir s perom ostali su mi u izvanrednom sjećanju. Otkačen tip, ničega se

nije bojao. Rijetki su bili trenuci da nije na položaju i nikada nije bilo upitno ide li, ako se išlo u 'čišćenje'. Baš mi je bilo žao kad sam čuo da je poginuo, bilo je to 4. studenoga, prijepodne. Uvečer, toga dana, došao sam u zapovjedništvo i Poljak mi je rekao – 'Samoborac, zemo mi je poginuo…''.

Antun Čulig će se prisjetiti: ''Ako je bio u zapovjedništvu, ja sam Andriju vozio u Preradovićevu ulicu, na križanje s ulicom Kate Pejnović gdje je bio položaj. Ta je ulica od granatiranja strašno izgledala, napadi su bili neprestani, Andrija se znao ljutiti kako vozim, govorio je kako će prije sa mnom poginuti u autu, ali nisam mogao drugačije. Taj dan kada je poginuo, otišao je sam. Pretpostavljam da je vozilo kojim je otišao ostavio nešto niže, a onda krenuo pješice i da je krenuo artiljerijski napad…''.

Zlatko Menges:

''Kada je Andrija poginuo, brzo smo to čuli dolje u zapovjedništvu. Svima nam je bilo žao, bio je jako aktivan, sjajan momak''. Nakon pogibije, tijelo Andrije Alčića prevezeno je u prostor Lučke kapetanije gdje su, zbog nemogućnosti pokapanja, odlagana tijela poginulih. Nakon sloma obrane grada, zajedno s drugim tijelima i Andrija je pokopan u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju Dubrava.

Godine 1998., nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice, Andrijina obitelj pozvana je na identifikaciju njegovih posmrtnih ostataka u Zavod za sudsku medicinu na Šalati. Sestra Anđa Jurić, ispričat će:

''Teško je opisati, samo onaj tko je to prošao može znati kako mi je bilo, Pokazali su mi fotografije njegovih posmrtnih ostataka i stvari koje su kod njega pronađene, novčanik, osobnu kartu, narukvicu, upaljač… Nije bilo sumnje da je to moj brat. Njegova majka se nikako nije mogla pomiriti s tim da je to on. Sestre i ja smo također bile satrvene, nikada se nismo oporavile od njegove pogibije.

Kada sam se udavala, davne 1978., Andrija je došao s broda kući. Nije znao da se udajem, u to vrijeme nisi imao kako javiti. Donio je majci zidni sat, ali ga je onda odlučio dati meni. Danas ga čuvam kao oči u glavi, to je sve što mi je od njega ostalo''.

Andrija Alčić, dragovoljac, branitelj Vukovara, pokopan je 23. lipnja 1998. godine na Groblju sv. Frane u Sinju.

Posthumno, Andrija Alčić i Ivan Poljak, primljeni su u Viteško alkarsko društvo, a športski centar u Sinju zove se Športski centar Ivan Poljak Sokol i Andrija Alčić. Jedan dio na ulazu, uređen je kao spomen obilježje s pripadajućom spomen pločom.

Također, DVD Sinj, članovi i uprava, 22. studenoga 1997. na pročelje zgrade Palacina, bivšeg vatrogasnog doma, postavili su spomen ploču s Andrijinim imenom. Sinj pamti svoje junake.

Kada je kao dragovoljac, braneći Vukovar, poginuo 4. studenoga 1991., Andrija Alčić, sin i brat, imao je trideset i sedam godina.

Andrija, nismo te zaboravili.