Njemačka i pitanje nuklearne bombe: Može li američki 'kišobran' zamijeniti francuskim?
Američke nuklearne bombe još uvijek su stacionirane u Njemačkoj. Ali udaljavanje Donalda Trumpa od Europe slabi princip nuklearnog odvraćanja. Može li Francuska pomoći svojim oružjem?
Emmanuel Macron morao je poduže čekati na pozitivan odgovor iz Berlina. Francuski predsjednik je već nekoliko puta ponudio razgovor s Njemačkom o nuklearnom odvraćanju u Europi koje bi se temeljilo na francuskom nuklearnom oružju. Do sada je bio odbijan.
"Nuklearno sudjelovanje": američke nuklearne bombe u Njemačkoj
Njemačka je desetljećima pod zaštitnim kišobranom američkog nuklearnog oružja. U Njemačkoj je, prema promjenama, pohranjeno oko 20 američkih nuklearnih bombi. Samo američki predsjednik ima šifru za njihovo aktiviranje. Međutim, Bundeswehr osigurava borbene zrakoplove koji mogu bombe u hitnim slučajevima prebaciti do cilja. NATO to zajednički organizirano odvraćanje američkim nuklearnim oružjem, u kojem sudjeluju i druge europske zemlje, naziva "nuklearnim sudjelovanjem".
Sigurnosni stručnjaci ne očekuju da će SAD u skoroj budućnosti povući svoje nuklearno oružje iz Europe. "Ne mislim da je ovo neizbježan scenarij jer su NATO i dijeljenje nuklearnog oružja s partnerima od velike strateške važnosti za SAD iz raznih razloga", kaže Sascha Hach, stručnjak za europsku sigurnost i kontrolu naoružanja na Institutu za istraživanje mira u Frankfurtu (PRIF). "Ali to ne možete u potpunosti isključiti." Jedna od strateških prednosti SAD-a kad je u pitanju stacioniranje nuklearnog oružja u Europi je sposobnost da brzo odgovori na rusku agresiju.
Njemačka ne smije posjedovati vlastito nuklearno oružje
Ali čak i ako američke bombe zasad ostanu u Europi, sumnje koje Trump sije u vezi s američkim obećanjem podrške unutar NATO-a već su prouzročile štetu jer te sumnje potkopavaju vjerodostojnost nuklearnog odvraćanja. Njemačka, koja se uvijek snažno oslanjala na Sjedinjene Države, sada želi preorijentirati svoju sigurnosnu politiku. Bundeswehr će se brže nego što je planirano temeljito osnažiti za što su već planirani posebni financijski fondovi.
Raspravlja se i o „nuklearnom zaštitnom kišobranu". Postavlja se pitanje je li on pod ovim okolnostima, još uvijek prikladan kao sredstvo odvraćanja nasuprot ruskom ogromnom nuklearnom arsenalu od više od 5500 bojevih glava? Istodobno, Njemačka ne smije posjedovati vlastito nuklearno oružje. To je, između ostalog, propisano u "Ugovoru dva plus četiri" o ponovnom ujedinjenju 1990. godine, kojeg su potpisnice dvije njemačke države i sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu, SAD, Sovjetski Savez, Francuska i Velika Britanija.
U Europi vlastito nuklearno oružje imaju samo Velika Britanija i Francuska, a unutar Europske unije samo Francuska. Stoga bi bila preporučljiva bliža suradnja. Ali postoje ograničenja: britanske nuklearne snage usko su povezane s SAD-om i bile bi na raspolaganju NATO-u u slučaju sukoba. Situacija je drugačija u Francuskoj, koja veliku važnost pridaje neovisnosti svojih nuklearnih snaga tako da one nisu podređene zajedničkim zapovjednim strukturama NATO-a.
Pomorske i zračne nuklearne snage
Procjenjuje se da Francuska posjeduje 290 nuklearnih bojevih glava koje se mogu lansirati iz nuklearnih podmornica ili iz borbenih zrakoplova Rafale. Nuklearne snage, također nazvane "Force de frappe" („Udarne snage"), namijenjene su zaštiti "vitalnih interesa" zemlje. Prema francuskom tumačenju, oni istovremeno jačaju sigurnost Europe otežavajući potencijalnim protivnicima procjenu snaga.
No kako bi točno mogla izgledati ta suradnja? Prije svega, riječ je o intenzivnoj razmjeni u tom sektoru, kaže se u Parizu. Informacije o rukovanju i strateškom planiranju nuklearnog oružja su vrlo ekskluzivne i osjetljive. Francuska je desetljeća sakupljala iskustva na tom području, što Njemačka naravno nema.
Moguće su, kako kaže francuska stručnjakinja za sigurnost Camille Grand iz Europskog vijeća za vanjske odnose, i zajedničke vježbe njemačkog i francuskog zrakoplovstva. To bi moglo uključivati i slijetanje francuskih Rafale aviona u Njemačkoj. Međutim, nema planova za stacioniranje francuskih nuklearnih borbenih zrakoplova ili druge nuklearne infrastrukture u Njemačkoj, o čemu se spekuliralo u nekim medijima. „Još smo daleko od toga", zaključuje Grand.
Zapovjedna ovlast ostaje u rukama francuskog predsjednika
No za Francusku ne dolazi u obzir dopuštanje drugim zemljama da izravno sudjeluju u raspolaganju francuskog nuklearnog oružja, kao što to NATO čini. "Pogrešno je polaziti od toga da bi francuska nuklearna jamstva bila jednaka američkim nuklearnim jamstvima", istaknula je Camille Grand u razgovoru za DW.
Francuska vlada uvijek je jasno davala do znanja da se neće odreći kontrole odluke o korištenju nuklearnog oružja. "Što god da se dogodi, odluka je bila i uvijek će biti u rukama predsjednika Republike, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga", naglasio je predsjednik Emmanuel Macron u svom obraćanju naciji početkom ožujka.
Što Europa može učiniti?
No ne samo francuske, nego su i britanske nuklearne snage snažno usmjerene na vlastitu nacionalnu obranu. Velika Britanija je jedina nuklearna država koja posjeduje samo jednu vrstu nuklearnog oružja: nuklearno odvraćanje je u potpunosti bazirano na mornarici i temelji se na četiri nuklearne podmornice stacionirane uz zapadnu obalu Škotske.
Sve to ograničava mogućnosti stavljanja ovog oružja u službu šireg europskog nuklearnog obrambenog sustava u bliskoj budućnosti. Ono što je ovdje moguće je jači strateški dijalog ili čak, kako kaže stručnjak za sigurnost Sascha Hach u intervjuu za DW, "politička deklaracija da će se francuski i britanski nuklearni kapaciteti također koristiti za obranu europskog teritorija u hitnim slučajevima". „Ali mislim da je nerealno da će se nuklearne snage u Francuskoj i Velikoj Britaniji razvijati tako da budu krojene prema europskoj obrani", zaključuje Hach.
Broj atomskih bombi nije presudan
I Friedrich Merz također naglašava da britansko i francusko naoružanje nije zamjena za američko nuklearno oružje u Europi, nego samo nadopuna. SAD se trenutno smatra nezamjenjivim u NATO-u ne samo zbog svog nuklearnog arsenala, nego i zbog drugih mehanizama koje samo američke vojne snage posjeduju. To npr. uključuje izravne kontakte s ruskim zapovjednim centrima i sustavima za izvješćivanje o lansiranju balističkih projektila. Sve to pomaže u izbjegavanju nenamjernih eskalacija.
