Novi papa i hrvatsko pitanje: "Današnja Crkva nije Stepinčeva crkva"
Premda se hrvatski rimokatolički kler, uz političku desnicu, uglavnom fokusira na svoje partikularne prioritete, Sveta stolica izborom novog pape upućuje na univerzalne vrijednosti.
Nisu se još ni slegnule reakcije na vatikanski pontifikat Jorgea Marija Bergoglija iz specifično hrvatske perspektive, a već je duhove uzburkao kardinalski izbor novog pape. Desnica je u Hrvatskoj, naime, papi Franji zamjerala ponajprije odluku da Alojzija Stepinca ne proglasi svecem, tj. da odgodi eventualni takav čin. Već u procesu donošenja odluke bilo im je sporno uzimanje u obzir mišljenja Srpske pravoslavne crkve koja zagrebačkom nadbiskupu iz vremena Drugog svjetskog rata predbacuje suradnju sa zločinačkim ustaškim režimom. Stepinac tako do daljnjeg, čini se, ostaje samo blaženik.
No, imenovanje pape Lava XIV. popraćeno je ovih dana procjenom da takav izbor znači i potvrdu svojevrsnog kontinuiteta crkvene politike u odnosu na njegovog liberalnog prethodnika Franju. Doduše, tek će se vidjeti odnosi li se to i na „hrvatsko pitanje“. U prvom planu ističu se neki drugi, veći prioriteti, po uzoru na Lava XIII. Prema kojem se čikaški kardinal Robert Francis Prevost i vodio pri izboru svoga papinskog imena – prvenstveno je to njegova sklonost zaštiti socijalnih i radničkih prava, zatim dobrobiti migranata, itd. Upravo je Lav XIII., na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, stavio fokus Crkve na ta pitanja.
Moguć utjecaj i na mentalitet hrvatskih katolika
"Prepoznao je svesvjetski značaj industrijske revolucije“, napominje za DW austrijsko-hrvatska teologinja Anna Marie Grünfelder o Prevostovu uzoru, kazujući da je takva politika u ono doba predstavljala i značajno kontriranje nauku Karla Marxa, usmjerenom na revolucionarno nezadovoljstvo i klasnu borbu. Danas nema te vrste ideološke konkurencije kapitalizmu u čiju bi obranu stao i Vatikan, a preokupacije Lava XIV. mogle bi se kretati po linijama zadanim, primjerice, onom već glasovitom njegovom reakcijom na „hijerarhiju ljubavi“ u kršćanstvu prema afinitetima američkog potpredsjednika JD Vancea.
"Oni misle da ih papa mora posebno voljeti i posjećivati i hvalisati kao 'antemurale christianitatis'. No u današnjem svijetu pape nisu za to da se dignu zidovi, niti je potrebno predziđe. Zidove treba rušiti, a graditi mostove. Da to namjerava i novi papa, najavio je u prvom govoru. Znate, i mi Austrijanci, Nijemci i drugi, mogli smo tvrditi da nas papa Franjo 'nije volio', jer nikad nam nije došao u posjet. Na takve djetinjaste 'dokaze ljubavi' nismo nikad ni računali, a ne pamtim da je nedolaženje pape ikad bilo tema javnog špekuliranja u našim medijima", rekla nam je ova teologinja.
Današnja Crkva "nije Stepinčeva crkva"
Prema njezinu uvjerenju, ta je tema nekima zacijelo važna radi prestiža, ali za bît i život mjesnih crkava, takvi događaji su tek, kaže, lokalni folklor. "Današnja Crkva u Republici Hrvatskoj nije i ne može biti Stepinčeva crkva, jer su uvjeti njezinog života neusporedivo drugačiji. Ona se trudi živjeti za potrebe ovog katoličkog stada, a Crkva ovdje ipak živi u slobodi, nije mučenička, i može biti zadovoljna odazivom vjernika na njezinu poruku. Bolje da se ostavimo te nesretne kanonizacije – vjerojatno se neće postići sporazum, i to s jakim razlogom. Stepinac nije bio prijatelj pravoslavaca“, zaključila je Grünfelder.
Nacionalisti baš i neće biti zadovoljni
"Osim što je potaknuo razvoj demokršćanstva, Lav XIII. je omogućio kasniju suradnju demokršćana i liberala. No što se tiče posebno nas ovdje, vrlo je značajno to da je bio u velikom prijateljstvu s našim slavnim biskupom i političarom Josipom Jurjem Strossmayerom. Nadalje, začeo je proces stvaranja redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini. No to je svakako bio i određeni uvod u sukob između te hijerarhije i hercegovačkih franjevaca koji u naše doba vodi sve do fenomena Međugorje. Sve bi to, makar indirektno, moglo doći u vezu i s pontifikatom Lava XIV.“, drži ovaj analitičar.
