O čemu ovise vitalnost i budućnost univerzalne Katoličke crkve

Univerzalna crkva

Katoličanstvo ili katolicizam (latinski catholicismus, od grčkog καθολικός, sveopći, univerzalni), vjera čiji je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu, vjeroispovijedni sustav Katoličke Crkve. U nazivu je naznačena univerzalnost kršćanske evanđeoske poruke, namijenjene svakom čovjeku, narodu, jeziku, kulturi, civilizaciji i društvu.

Prva svetkovina Duhova

„Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«

Kratko i površno teološko egzegetsko tumačenje rođendana Crkve

Pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća dogodila se prva svetkovina Duhova, rođendan Crkve. Zajedno su bili u molitvi na istome mjestu svi apostoli i mnoštvo ljudi iz raznih naroda. Ljudi su se divili kako apostole prožete Duhom Svetim čuju na svom materinjem jeziku. Ta čujnost apostola na različitim jezicima svega svijeta pokazatelj je univerzalnosti Katoličke crkve. Crkva nakon Duhova ima zadaću misionarski ući u sve narode svijeta. To poslanje Crkve traje već više od dvije tisuće godina. Dakako da je evangelizacija tijekom povijesti Crkve imala svoje uspone i padove. To Crkvi kao instituciji ne smijemo zamjeriti, jer je ona istovremeno i sveta i grješna. Kao što nijedna ljudska zajednica ni zajedništvo nisu savršeni. Tako nije ni Katolička crkva.

Pokrštavanje velikih naroda unutar granica Rimskoga Carstva

Razdoblje vala vrlo aktivnog pokrštavanja naroda Europe započelo je snažno s milanskim ediktom (313. godine) i trajalo je sve do 10. stoljeća. Crkva je tijekom svoje povijesti preživjela katakombe (prva tri stoljeća nakon rođenja Isusa Krista). Ali u nekim su zemljama postojale katakombe u drugim stoljećima kršćanske civilizacije. U naše je vrijeme Katolička crkva u Kini u katakombama.

Katolička crkva kao institucija

Institucija je socijalna ustanova koja predstavlja sustav međusobno povezanih norma, čija je glavna funkcija zadovoljavanje bitnih ljudskih potreba na društveno reguliran način. Prema sadržaju, institucije mogu biti pravne, socijalne, ekonomske, političke, kulturne, vjerske, znanstvene, obrazovne. Institucije su temelj kulture i civilizacije, i zalog njihove stabilnosti i kontinuiteta. Katolička crkva je institucija, ali ne samo institucija. Ona je istovremeno i živa zajednica vjernika. Ideal svake župe, biskupije i krajevnih crkava jest zajednica i zajedništvo, slično onome iz prvih kršćanskih vremena. Čovjekova osobna težnja i potreba jest biti član zajednice, zajedništva vjernika koji se poznaju, međusobno komuniciraju, duhovno obogaćuju i ostvaruju kao praktični vjernici. Nažalost, tijekom povijesti Crkve naglim povećanjem katolika Katolička je crkva u nekim razdobljima bila više institucije, a manje zajednica i zajedništvo na univerzalnoj razini. Tako je nastala sintagma „Krist da, Crkva ne“. Ta sintagma u prvi mah djeluje zastrašujuće, deprimirajuće. A znači, hoću Isusa Krista, vjerujem u Isusa, ali me smeta institucionalnost i ponekad krutost institucije.

Personalizam

Personalizam (lat.), filozofsko gledište da je ljudska ličnost (personalnost, osobnost) najveća vrijednost, a najvažnija etička dužnost autonomno djelovanje »persone« unutar sustava vrednota. Glavni zastupnik personalizma na filozofskom području bio je Emmanual Mounier. On je bio vodeći duh u francuskom personalističkom pokretu, osnivač i direktor časopisa Esprit, časopisa toga pokreta. Mounier, dijete seljaka, bio je sjajan znanstvenik na Sorboni. Kada je imao samo dvadeset četiri godine našao se pod utjecajem francuskog pisca Charlesa Péguya, kojemu je pripisao inspiraciju pokreta ličnosti (osobnosti). Tada se govorilo: „U Francuskoj se čovjek zove Emmanuel Mounier. Napisao je knjigu pod nazivom Manifest ličnosti. Morali biste pročitati tu knjigu."

Personalizam kao „treći put“ između kolektivizma i individualizma

„No, što je uopće personalizam? Taj se pojam tumači obično u njegovu (naj)širem, ali i u njegovu užem značenju. Jedan od najpreciznijih i najsažetijih opisa daje njemačka Wikipedija, a glasi (u prijevodu) ovako: „Pojam ’personalizam’ izvodi se iz ’osobe’ u filozofskom smislu. Pritom se misli na filozofski smjer mišljenja osobito 20. stoljeća koji je proistekao iz kršćansko-humanističke slike svijeta i koji se razumijeva kao kritička alternativa individualističkim, komunističkim i fašističkim teorijama. Personalističkim postavkama (Ansätze) gradi se 'treći put', mimo naturalističkih i socijalističkih teorija tako što one postavljaju slobodu odlučivanja kao temeljno načelo čovjekova života. Polazeći odatle, one se od drugih teorija razlikuju isticanjem duhovne dimenzije čovjekova života, zauzimanjem za autoritet vrijednosno-orijentiranog djelovanja te zajedništvom kao temeljem razvoja pojedinaca. Njihov je cilj uvijek praktične naravi: mijenjanje društva.“ Vrijedi dodati da je, iako se personalistička misao razvijala u raznim zemljama, pa tako i u SAD-u, žarište onoga što zovemo „filozofija personalizma“ ili „kršćanski personalizam“ bilo u prošlostoljetnoj Francuskoj, i to uglavnom u srednjim desetljećima toga stoljeća… Personalisti su izgradili cjelovitu i sustavnu filozofsku antropologiju koja je u središte svih razmatranja stavila čovjeka kao osobu. Slijedom takvog pristupa razvili su i sustavnu političku filozofiju koja se kritički odnosila prema ondašnjoj liberalnoj demokraciji, ali i svim totalitarizmima – fašizmu, nacizmu i komunizmu. Personalistički koncepti univerzalizma, osobe i ljudskog dostojanstva pridonijeli su oblikovanju modernih ljudskih prava, integraciji moderne Europe, ekumenizmu i drugim pozitivnim kretanjima u XX. stoljeću. Personalizam je snažno i prije i poslije Drugog svjetskog rata utjecao na mnoge skupine intelektualaca i političara, u mnogim zemljama, koji su bili njime nadahnuti, osobito onih iz Zapadne Europe… „Jedno doista posve personalističko kršćanstvo, skupljeno u malim zajednicama, po mjeri ljudskosti, a ne države, naroda ili međunarodnih udruženja“. (Z. Gavran: „Hrvatsko društvo i izazov kršćanskog personalizma“, 21. listopada 2019. )

Maritain, možda najveći kršćanski filozof XX. stoljeća.

„Većina spomenutih koji su pisali o Berđajevu bavila se i Maritainom, a samo poneki Mounierom. Maritaina neki smatraju najistaknutijim personalistom i najvećim kršćanskim filozofom XX. stoljeća. Napisao je više do 70 knjiga, od kojih su četiri prevedene na hrvatski: Cjeloviti humanizam (1989.), Filozofija povijesti (1990.), Čovjek i država (1992.) i Tri reformatora: Luther, Descartes, Rousseau (1995.). Kao što se vidi, sva su se četiri djela pojavila ili na samom kraju komunističkog razdoblja, ili u prvim godinama demokratske Hrvatske. To je ujedno pokazatelj jedne slabe kvalitete hrvatskoga katoličanstva, kršćanske inteligencije i crkve u koordinacijskom smislu. Mnogi katolički intelektualci pisali su po nebrojenim glasilima, godišnjacima i knjigama o mnogim stranim velikanima, držali predavanja, propovijedali, ali nisu nalazili vremena, snage i novaca prevoditi planski i sustavno njihova glavna djela na hrvatski. Nipošto nam komunizam ni sekularizam ni liberalizam nisu jedini krivci što je tako!“ (Z. Gavran: „ Hrvatsko društvo i izazov kršćanskog personalizma“ 21. listopada 2019.)

 

Personalizam i vitalno zajedništvo budućnost su Katoličke crkve

Svetog papu Ivana Pavla II. svi ubrajaju, u smislu filozofskog promišljanja, među najistaknutije kršćanske personaliste. Priznanje vrijednosti čovjeka u sebi velikim je dijelom odjek nauka Katoličke crkve i kršćanskog personalizma, jer samo onaj tko priznaje Boga Stvoritelja može priznati i u visokoj cijeni držati dostojanstvo ljudske osobe, a to je da se čovjeka ne može upotrijebiti kao sredstvo, jer on je svrha u sebi. Ono što se potkraj 20. i početkom 21. stoljeća počelo zanemarivati jesu osoba i osobnost pojedinca na globalnom području. Razdoblje korona virusa silom je prilika pokazalo da je vrlo važna „kućna Crkva“, mala zajednica. Do nedavno smo se zanosili velikim i povijesnim skupovima i euharistijskim slavljima s mnoštvom vjernika. No, izgleda, da tako kažem, da moć Crkve u 21. stoljeću nije u snažnoj instituciji, ili nije samo u njoj, nego je u zajedništvu vjere malih zajednica. A to je zapravo povratak na duhovnost osobe i osobnost života vjere onako kako su ih živjeli prvi kršćani tijekom prvih triju stoljeća poslije Isusa Krista. Takvo je nešto najavio, proročanski izrekao u svojim knjigama i intervjuima papa Benedikt XVI. Model, stil osobne vjere i duhovnosti u kućnoj Crkvi i župi rađa se i razvija. On nije prisutan samo u „Neokatekumenskom putu“, u vjernicima duhovno prosvijetljenim na raznim duhovnim seminarima. Novo lice Crkve i života po vjerskim načelima otkriva se kao nov okvir zajedništva osoba i njihovih osobnosti. Kakva je budućnost Katoličke crkve u cjelini ovisiti će o filozofskim promišljanjima enciklika i govora svetog pape Ivana Pavla II. i o prilikama u svijetu. Poslije korona virusa mnogi župnici slave misu na otvorenom, a ne u crkvi. Potres u Zagrebu pokazao je da u 60 sekunda župa ili grad može ostati bez bogoštovnog prostora. Nije li to na neki način znak da se moramo više pastoralno brinuti za živu Crkvu, a manje za građevine, gradnju ogromnih pastoralnih objekata koje će biti teško obnavljati u populacijski staroj i siromašnoj  državi? Jedno znam – Katolička univerzalna crkva ima budućnost. Kakvu? Kako gdje. Drukčije na raznim meridijanima i u raznim društvenim sustavima. Vrijeme već pomalo pokazuje i pokazat će.