O zlostavljanjima u srbijanskim logorima se ne raspravlja. Zašto?

Svake godine, 14. kolovoza, obilježava se Dan sjećanja na žrtve neprijateljskih logora u Domovinskom ratu. To je sjećanje na posljednju veliku razmjenu zatočenika srpskih koncentracijskih logora koja se dogodila u Nemetinu. Tog je dana, 1992., na način „svi za sve“, na slobodni hrvatski teritorij pušteno 714 logoraša.

Ne, to nije tema koja zanima ekstremnu ljevicu, a poglavito ne Milorada Pupovca, baš kao ni političare i politikante poput SDP-a ili Možemo, ili jadnih Reformista ili HSS-ovaca… To im se jednostavno „ne uklapa“ u II. svjetski rat. Na tome mogu samo izgubiti, pa se prave gluhi i slijepi. O tome ne izvještavaju ni srpske „Novosti“ koje izlaze u Zagrebu, a koje na žalost dobrim dijelom financiraju – Hrvati, iako Srbija ne može poreći  da su zatvorenici  bili izloženi sistematskom zlostavljanju.

Znaju li ova, ali i druga „srbijanska braća“, da je kroz logore tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata prošlo  više od 30.000 Hrvata, među kojima 3000 žena i 1500 djece? Oko 300 osoba je ubijeno ili umrlo od posljedica zlostavljanja i mučenja. Na putu u logore stradalo je još oko 2500 ljudi. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je samo šest mjeseci, a najstarija 104 godine.

Mediji koji o tome izvještavali relativno često pišu da za ove zločine gotovo još nitko nije odgovara, a ako jeste u pitanju su bili „sporedni“ igrači.

A svi koji su ni krivi ni dužni odvedeni u srbijanske logore bili su krivi samo za to što su bili – Hrvati.

Nu, činjenica je da umjesto odštete, onima koji su početkom velikosrpske agresije odvedeni u logore diljem Srbije, Hrvatske, ali i Crne Gore i sadašnje Republike Srpske, agresor na Republiku Hrvatsku želi ponovno suditi, želi ih ponovno zlostavljati i mučiti.

Malo neobično, ali je tako, i za Srbe baš ništa čudno.

Međutim, još je uvijek aktualno i pitanje: Kako to da ekstremne hrvatske i srbijanske ljevičare ne zanimaju riječi bivšeg predsjednika Hrvatskog društva srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), časnog i uvaženog pok. Danijela Rehaka, koji je svojedobno uz ostalo istaknuo kako je na području Srbije i u okupiranim dijelovima postojalo 70-ak logora te da je iznimno mali broj logoraša ostvario neki status, neka prava…

Stoga, i ovog se puta javno pitamo:  koji je veći problem: pozdrav HOS-ovaca iz Domovinskog rata  ili pak zločini nad nevinim civilima tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, koji su u ovom slučaju počinjeni i na teritoriju agresora ili pak u okupiranim dijelovima Hrvatske?

Ajmo „braćo Srbi, ajmo komšije“  malo i o tome, ajmo, pupovci, teršeličke, goldsteini, pusići, puhovski, klasići i vučići, razgovarati i raspravljati i na ovu temu!  

U kojim su državama, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, kojima su puna usta pravde, demokracije i suživota, u vašoj i našoj Europskoj uniji (EU), u zadnjih 30 godina postojali takvi logori, takva mučilišta za nevine žene, djecu i starce kakve su vodili i osmislili agresori na Republiku Hrvatsku i BiH?

Što je primjerice sa srbijanskim logorom na Ovčari, kraj Vukovara, u kojem je 1991. bilo zatočeno oko 4.000 nevinih Hrvata i gdje je zvjerski ubijeno 260 osoba, pretežno ranjenika iz vukovarske bolnice?

Što je džakule i pupovci i stanimirovići sa srbijanskim logorom Bučje, gdje je nestao i dr. Ivan Šretrer?

Ne, o takvim činjenicama i temama se ne raspravlja, a poglavito o tome se ne javlja etno „Srbin po zanimanju“!

U Srbiji, gle čuda, čak i ne priznaju da su postojali logori, ne jedan ili dva, već sedamdesetak! Po njima, kao i po Pupovcu, vjerojatno su nakon okupacije Grada Vukovara nevine Hrvate (poput životinja) odvodili na „odmor“ u „nišku banju“ ili na „festival trubača“, koja su i danas glavna okupljališta „generala Draže“.

Kad bi se u Hrvatskoj govorilo o tim i takvim temama (u Srbiji se o tome sigurno ne raspravlja), tada bi i ekstremnim ljevičarima bilo jasno da se od neprestanog vraćanja na  NDH više ne da živjeti, kao što namjernim vraćanjem na tu državu na žalost i danas dobro žive i razni domaći provokatori i „neuništive“ sluge okupatora!

Predlažemo, također, da se jedna sjednica u Hrvatskom saboru posveti srpskim, bosanskim i crnogorskim logorima iz Domovinskog rata, od Stajićeva, Aleksinca, Begejaca, Bučja, Knina, Stare Gradiške, Manjače, Sremske Mitrovice, Niša pa sve do Gline, Negoslavaca i Morinja.