Obradila je najmučniju temu Domovinskog rata: ‘Želim da svi znaju ono što sada znam i ja’
Prošle su četiri godine otkako je knjiga autorice Ani Galović, koja je objelodanila nesretne sudbine smrtno stradale vukovarske djece tijekom rata u tome gradu, među hrvatskim čitateljima napravila bravi “bum”. Podsjetimo, u knjizi “Mama, ne vidim nebo” po prvi puta obznanjena su imena, fotografije i okolnosti stradavanja vukovarskih mališana, a za neke slučajeve javnost do tada nikada nije čula.
AUTOR: Snježana Vučković/ 7dnevno
Ubijena djeca svakako su najbolniji dio, ne samo vukovarskog rata, nego svih ratova koji su se do sada dogodili u svijetu. Jedan od onih koji Hrvati najviše pamte i kojeg nikada neće zaboraviti je – Domovinski rat. Istražujući sudbine vukovarske djece, Ani Galović nije mogla izbjeći saznanja i o ostaloj djeci koja su tijekom ratnih devedesetih diljem Hrvatske izgubila živote. Iako autorica kaže kako se nakon višegodišnjeg rada na knjizi “Mama, ne vidim nebo” više nije planirala baviti ovom teškom temom, od siječnja 2025. godine u izdanju Ogranka Matice hrvatske Vinkovci na svjetlo dana izlazi njezina nova knjiga o djeci ubijenoj, poginuloj i nestaloj u Domovinskom ratu “Zašto ja, mali, spavam u skloništu?”
O tome kako se i zašto predomislila, te zbog čega se po drugi puta latila teškog zadatka istraživanja o djeci stradaloj u ratu, Ani Galović nam kaže: “Predomislila sam se nakon kontakta s članom obitelji poginulog dječaka iz drugog kraja Hrvatske. Sudbina toga dječaka me duboko pogodila i nisam mogla reći ‘neću zapisati’. Željela sam bar na tren javnost upoznati s kakvim velikim, bolnim tugama i križevima žive obitelji poginule djece u Domovinskom ratu. Zapravo, htjela sam da saznaju što i ja sada znam.”
‘Neki članovi obitelji i danas teško govore o tome’
Na knjizi je, otkriva nam, radila preko dvije godine, uz napomenu da je način rada na ovoj knjizi bio drugačiji i kompleksniji od istraživanja o stradanju djece u istom mjestu. U knjizi je zapisala stradanja djece u gradovima i mjestima o kojima smatra da javnost malo ili nimalo zna, a trebala bi znati; od Dubrovnika, Osijeka, Petrinje, Joševice, Biograda na Moru, Splita, Slavonskog Broda, Đakova, Daruvara, Kostrića, Okučana, Oklaja, Novske:
“Rad na knjizi ‘Zašto ja, mali, spavam u skloništu?’ bio je puno teži s obzirom na to da nisam upoznata sa svim ratnim okolnostima u svim spomenutim gradovima diljem RH, niti sam poznavala osobe koje bi me mogle uputiti. Traganje za vjerodostojnim svjedocima ono je što iziskuje najviše vremena. Teško je bilo prikupiti podatke, protok vremena čini svoje, iza neke djece nema više tko išta reći jer su nažalost očevi i majke stradali sa svojom djecom ili su preminuli godinama nakon rata. Nekim članovima obitelji i danas, 33 godine kasnije, teško je o tome govoriti. Ispričaju se i zamole za razumijevanje. Ima i onih koji ne žele iz nekih svojih privatnih razloga…”
Ma koliko god ove bolne tragedije i ratni zločini bili spominjani, Galović smatra kako je uvijek premalo za takvu žrtvu: “Spomenuta djeca žrtve su artiljerijskih napada, granatiranja, raketiranja, umirala su od posljedica teškog ranjavanja, ubijana su egzekucijama, na masovnim stratištima, u svojim skloništima, obiteljskim domovima, odvedena su i ubijana u šumarcima, šipražju, zatočena u objekte koji su namjerno gađani teškom artiljerijom te su žrtve nesretnih slučajeva aktiviranja eksplozivne naprave. Od spomenute djece još šestero nije nađeno i oni se i dalje vode nestalim osobama; sestre Željka i Nikolina Fabac te Davor Dvorneković iz Gornjih Jama, zatim Katica Šimanović iz Novog Sela Glinskog te braća Tomislav i Dario Jurić iz Kostrića.”
‘Nitko zdravog razuma neće smatrati da je 381 dječji život malo’
Knjigu “Zašto ja, mali, spavam u skloništu?” nazvala je, kaže, po dječjem crtežu njoj nepoznatog autora iz školske spomenice jedne osnovne škole iz Slavonskog Broda koja je na nju ostavila poseban dojam: “Tijekom istraživanja, što teških sudbina ubijene djece, velik trag ostavila su svjedočenja i zapisane i nacrtane misli djece koja su neposredno doživjela ratna razaranja. U posebnom dijelu knjige nazvanog ‘Tko crta, zlo ne misli’ nalazi se i nekoliko dječjih crteža koji su obilježili ratnu svakodnevicu. Onaj Đure Bokuna iz Dubrovnika koji je nacrtao svoj i nazvao ga ‘Hrvatski grb jači je od petokrake’, da bi kratko nakon toga stradao od granate – iznimno je bolan.”
U knjizi se, dodaje Ani Galović, nalaze i izdvojeni citati iz ratnog leksikona, tj. vrlo potresni odgovori osječke djece na pitanja o ratu koja su im postavljana 1994. godine u sklopu psihološkog istraživanja. Kaže kako je smatrala važnim podsjetiti koliko djeca pamte i koliki trag je velikosrpska agresija ostavila na dječje živote. Također, u posebnom dijelu knjige iz dostupnih izvora navela je kroz vremenski okvir stručnih evidencija, autore i institucije koji su se tom temom bavili. Iako se javnosti navodi broj od 402 djece, detaljnom analizom Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata zabilježen je 381 izgubljeni dječji život:
“Javnost nije upoznata s činjenicom da svugdje postoje nenamjerne greške, poput upisa dvije iste osobe upisane pod krivim prezimenom, zatim utvrđivanjem okolnosti stradanja gdje se u nekoliko slučajeva ispostavilo da se ne radi o posljedicama ratnih stradanja nego o samoubojstvu ili nečem trećem. Osim toga, ima i nekoliko primjera gdje su sedamnaestogodišnjaci srpske nacionalnosti stradali na prvoj crti kao pripadnici tzv. teritorijalne obrane, milicije krajine ili nekih njihovih paravojnih jedinica, a koji su bili zavedeni kao žrtve zbog toga što su bili građani Republike Hrvatske, sve dok se njihov status nije razjasnio. U konačnici, dužni smo o svojim žrtvama pričati s poštovanjem, a govoriti istinite podatke svakako je jedan od načina iskazivanja i poštovanja i pijeteta. Nitko zdravog razuma neće smatrati da je 381 dječji život malo…”, smatra autorica koja bi, kaže, teško okončala ovu knjigu bez pojedinaca koji su joj pomagali na različite načine:
Ani Galović nada se i izložbi sa ovom tematikom
“Bez pomoći gospodina Nikole Žarinca iz Joševice ne bih uspjela saznati, naučiti niti objasniti što se dogodilo tom malenom mjestu pored Gline nad čijim je stanovništvom, nenaoružanim civilima, izvršen stravičan zločin u kojem je ubijen Pavao Šiftar i gotovo cijela njegova obitelj. Također, teško bih pronašla više detalja o ratnom zločinu nad malenim Renatom Šajnovićem, njegovom majkom i ocem koji su Okučanima mučki ubijeni pod okupacijom 1991. godine da nije bilo gospodina Bernarda Matoševića. Ponekad, kad bi kroz misli i prošla ideja za odustati, upravo suradnja s ovakvim ljudima, koji su odvojili svoje vrijeme da bismo prikupili informacije, jednostavno daje onu potrebnu snagu. Osim toga, puno su doprinijeli suradnji i povjesničarka Gabrijela Baričić Odobašić koja se i sama bavila stradanjem djece u Slavonskom Brodu, te načelnica Općine Majur, gospođa Klementina Karanović.”
Urednik knjige je doc. dr. sc. Dražen Švagelj, predsjednik OMH Vinkovci, vinkovački ratni patolog koji je za vrijeme Domovinskog rata obducirao 319 žrtava iz Domovinskog rata te bio član vinkovačkoga ratnoga kriznoga stožera, a recenziju je napisao povjesničar Borna Marinić. Zahvaljujući hrvatskim ratnim fotoreporterima Željku Gašparović Gaši i Zoranu Filipoviću kroz knjigu nas vode njihove vrlo cijenjene ratne fotografije koje su obišle cijeli svijet. Ani Galović se, stoga, nada da će jednog dana biti organizirana i izložba fotografija upravo na temu ratnog djetinjstva za vrijeme Domovinskog rata.
