Očaj na sprovodu branitelja koji nije imao ništa: ‘Dragi suborče, prekasno smo za sve saznali’
Pokopan je Tihomir Rade Đurđević, hrvatski branitelj i ratni veteran iz Biograda na Moru koji je preminuo u 58. godini života, a koji je, tvrde njegovi poznanici – bio obilježen patnjom.
Tihomirov sprovod je, kažu oni koji su ga ispratili, bio skroman – ali vrlo bolan i emotivan. Posljednje zbogom sa štakama u rukama i tijela prepunog metastaza uputila mu je njegova teško bolesna supruga koja se već šest godina bori sa karcinomom. Uz nju je u invalidskim kolicima bio i Tihomirov brat Dražen Đurđević, 100%-tni invalida Domovinskog rata.
Njegova sudbina postala je simbol sramotne nepravde kada je u siječnju 2018. godine sa cijelom svojom obitelji u Biogradu na Moru deložiran iz trošne kućice koja je bila u vlasništvu države za koju se borio.
“Prekasno smo saznali”
No, zbog svoje skromnosti i manjka potrebe da se žali na vrlo nedostojanstvene uvjete života, bez mirovine i bez tekuće vode u derutnoj potleušici, sa mukama ovoga hrvatskog branitelja koji je preživljavao je prikupljanjem plastične ambalaže i odrađivanjem sezonskih poslova, veliki dio njegovih sugrađana nije bio upoznat. Sve do njegova odlaska:
“Što reći na kraju nego jako tužno i nepravedno. Dragi suborče, prekasno smo saznali za vaše probleme… Tihomir je povremeno radio građevinu, ali je prije dvije godine obolio od teškog karcinoma pluća, da bi na kraju umro od srca. Sve skupa – pretužno i neizvjesno za obitelj. Kao branitelj Tihomir do sada nije ostvario nikakva prava”, kaže Denis Brzić, bivši zapovjednik postrojbi koje su djelovale na području Biograda i okolice.
“Nisu tražili milostinju, samo pravo na život”
“Ne mogu tvrditi tko je zakazao, jer ne znam kome su se kao obitelj javljali. Vjerujem da bi i naše udruge pružile pomoć kao i Grad Biograd, ali za sve smo saznali tek kada smo pročitali vijest o smrti. Za institucije tu ima itekako posla. Uključit ćemo i postojeće udruge branitelja u pomoć”, dodao je Brzić.
“Bez braniteljske mirovine, Đurđević je u to vrijeme radio kao domar i čistač za 1.500 kuna mjesečno. Njegova supruga, teško bolesna i nezaposlena, nije imala mogućnosti za rad. Preživljavali su s minimalnim primanjima, uz sezonske poslove i skupljanje boca. Nisu tražili milostinju, samo osnovno pravo na život. Njihovi vapaji odzvanjali su u prazno. Braniteljske udruge nisu reagirale, institucije su šutjele”, kazala je Gordana Šarić koja je prva ukazala na sudbinu nesretnog Tihomira.
