Odlazak mirnog ratnika

Nazvao me Kruno Bošnjak da mi javi tu tragičnu vijest. Sjedio sam u kafiću, upravo u onomu u kojemu sam s Ivicom Tolićem prije tri mjeseca popio kavu. Pričao je o bolesti s vjerom u ozdravljenje. Pričao je i o iskustvima iz Europskog parlamenta. Planirao je i knjigu napisati o svojim vojnim i političkim doživljajima. Nije popustio pod silnim nagovaranjima i pod nalozima vrha da podigne ruku za Istanbulsku.

Odgovorio im je: Ja sam odgovoran samo svojim biračima. Kritizirao je i jedno izvješće o Srbiji koje je bilo nerealno pozitivno pa su se eurobirokrati malo jogunili. Iz vrha njegove stranke su tim birokratima, da stvar malo ispeglaju, kazali: Ma to vam je branitelj.

Iako je vojnik, iskočio je iz stroja i zbog toga ga nije bilo na listi za novi saziv EP. I nije mu bilo pravo, ne zbog zastupničkog mjesta, već zbog toga što je skinut bez riječi objašnjenja.

Sada se cijeli državni vrh u svojim sućutima utrkuje tko će mu više hvale izreći. Sigurno nije ni slutio kako o njemu imaju tako dobro mišljenje i kako će premijer, nakon svega, istaknuti kako je u Bruxellesu „snažno zastupao hrvatske nacionalne interese“.

Otišao je Ivica, da parafraziram jedno veliko književno ime, za kolonama mrtvih domobrana, prerano i naglo, za kolonama na tisuće poginulih ili samoubijenih branitelja, za kolonom preko stotinu svojih Imoćana. Na njihovoj su krvi i na njihovim kostima izravnati računi prošlosti, dovršeno započeto, stvoren prostor slobode i napretka.

Od samog se početka, tamo od Kruševa, Tolić priključio onim skupinama najboljih, najhrabrijih koji su bez kalkulacija ratovali srcem protiv zolja, tenkova i aviona, prošao je sva najteža ratišta, postao zapovjednikom, stekao usput visoko vojno i civilno obrazovanje, za sobom je ostavio suprugu i sinove, koji ga neće moći prežaliti, ali će se njime zacijelo moći ponositi.

Sudjelujući u radu braniteljskih udruga i poslije je rata vodio rat, ovaj put rat za istinu, za čast i za dostojanstvo svojih suboraca, rat protiv onih koji su sve činili i čine kako bi omalovažili i diskreditirali sve te naše branitelje, posijali sumnju u smisao i motive njihove borbe, rat protiv onih koji su stajali po strani, koji su priželjkivali poraz, koji se ni do danas nisu pomirili s rezultatima Domovinskog rata.

Kad biste s njim razgovarali, onako nježnim, mirnim, pribranim, samozatajnim i gotovo sramežljivim, s onim nedužnim i samilosnim pogledom, nikada ne biste pomislili da je bio ratnik.

On to u svojoj biti i nije bio. U rat, o kojemu i nije puno govorio niti se hvalio svojim zaslugama, otišao je iz nužde, radi obrane opstanka vlastitog naroda. Bio je čovjek snažna karaktera i dubokih uvjerenja s kojima nije pravio kompromise, ali koja nije nikome ni nametao.