Optužuju Hrvatsku, a četništvo emitiraju uživo

Srpski novinari su u emisiju krenuli s unaprijed napisanom presudom: tema je bila navodno “povampirenje ustaštva u Hrvatskoj”, a gost iz Zagreba trebao je poslužiti kao dekor za potvrdu teze. Umjesto razgovora – optužnica. Umjesto pitanja – etikete. Umjesto novinarstva – politički pamflet.

Problem je nastao onog trenutka kada su u studio pozvali Saša Kosanović.

Kosanović im je, bez povišenog tona i bez ijedne uvrede, srušio cijeli scenarij. Počeo je pristojno, s “Dobro jutro iz prijateljskog Zagreba”, i već time ogolio razliku: dok su voditelji krenuli s generalizacijama i podmetanjima, on je krenuo s činjenicama. Jasno je rekao da nikakvog “povampirenja ustaštva” nema, da je taj termin opasan, zloupotrebljavan i da je upravo takav rječnik 90-ih godina proizvodio mržnju, strah i tragedije.

Drugim riječima: nećete vi iz Beograda dijeliti lekcije o fašizmu dok koristite isti rječnik koji je nekad palio Balkan.

No pravi šok za voditelje došao je kada je Kosanović učinio ono što su sami tražili – “razdrmao” ih. Okrenuo je pilu naopako i postavio pitanje koje u Srbiji očito ne vole čuti: zašto toliki interes za ustaštvo u Hrvatskoj, dok se u vlastitim studijima normalizira i promovira četništvo?

Jer činjenice su neumoljive. Dok se u Hrvatskoj o ekstremizmu raspravlja, osuđuje i sukobljava, u Srbiji se ekstremizam emitira. Dok se u Zagrebu svaka devijacija proglašava društvenim problemom, u Beogradu presuđeni huškači postaju “redovni analitičari”. Dok se Hrvatsku secira zbog rubnih pojava, u Srbiji četnička ikonografija prolazi bez zadrške – kao folklor, kao politika, kao “drugo mišljenje”.

Kosanović je to rekao jasno i bez rukavica: u Srbiji četništvo nije primitivno relativizirano – ono je legalizirano. I tu leži srž problema. Nije problem u tome što Srbija govori o Hrvatskoj. Problem je u tome što ne želi govoriti o sebi.

Licemjerje je potpuno moralne lekcije o fašizmu dolaze iz studija u kojima sjede ljudi s presudama za zločine protiv čovječnosti; optužbe o “ustaškoj prijetnji” dolaze iz države koja se još nije ozbiljno suočila s vlastitom ratnom ideologijom; zabrinutost za “region” dolazi od onih koji ekstremizam nisu marginalizirali, nego institucionalno tolerirali.

Ovo nije bila emisija o ustaštvu. Ovo je bila demonstracija projekcije – prebacivanja vlastite odgovornosti preko granice. I zato je Kosanović bio problem. Ne zato što je branio Hrvatsku, nego zato što je razotkrio igru.

Zaključak je neugodan, ali nužan:
Ako Srbija želi razgovarati o ekstremizmu, mora početi od vlastitih TV-studija.
Ako želi budućnost, mora raskrstiti s četništvom.
A ako želi ozbiljan dijalog, mora prestati tražiti ustaše ondje gdje ih nema – dok četnici sjede pred kamerama.