Orbanov esej povodom 30 godina V4: Loši Europljani nastoje izbrisati naše raznolikosti

Višegradska skupina (V4) osnovana 15. veljače 1991., ovih dana slavi 30 godišnjicu postojanja. Riječ je o kulturnom i političkom savezu Poljske, Češke, Mađarske i Slovačke, koji počiva na jačanju i zajedničkom usklađivanju gospodarskih, vojnih, strateških, energetskih i geopolitičkih ciljeva.

Zemlje članice V4 zajedno imaju oko 65 milijuna stanovnika, te su zajedno 6. gospodarska sila Europskoj uniji. Premijeri država Višegradske skupine sastali su se u srijedu u poljskom Krakowu kako bi obilježili 30. godišnjicu saveza.

Povodom 30 godina postojanja Višegradske skupine, mađarski premijer Viktor Orban objavio je esej u Magyar Nemzetu u kojem je istaknuo bit europskog poziva za Mađare uvođenje beskompromisne antikomunističke tradicije u zajedničku jezgru europskih vrijednosti. Esej prenosimo u cijelosti:

“Kroz svoju povijest Srednja Europa uvijek je imala ne samo ulogu, već i poziv. Sve do 1990. godine sovjetska okupacija naše regije skrivala je ovu činjenicu od našeg pogleda. Zadatak realizacije naše tradicionalne misije u modernom kontekstu ostao je besmislen sve dok su sovjetske trupe bile smještene u našim zemljama, a nas je vodila isključivo želja da se oslobodimo Varšavskog pakta.

Uz to, naši su horizonti bili ograničeni, a naša snaga preusmjerena zadatkom da se oslobodimo vlastitih komunista i – nakon što su nestali bajonete okupatora – šaljući ih tamo gdje im je bilo mjesto: što dalje od vlasti, u školske primjere povijesnih zločina pomoću kojeg možemo obrazovati svoju djecu i unuke i pokazati im što proizlazi iz pokušaja izgradnje budućnosti bez da se prigrle nacionalni ideali i kršćanska učenja.

Nakon svrgavanja komunizma i stjecanja naše slobode, naše su zemlje bile sretne, ali ozbiljno oslabljene. Sve naše energije bile su posvećene preživljavanju, ispitivanju snage ogromnom transformacijom i postavljanju temelja za novo doba kompatibilnog sa zapadnim svijetom. Unatoč tome, već 1991. godine zapovijed koju smo dobili iz naših srca bila je da će naše zemlje – Poljska, Mađarska i Čehoslovačka – morati na neki način udružiti snage. Znali smo da stoljeća dolaze i odlaze, ali narodi Srednje Europe ostaju zajednica zajedničke sudbine.

I doista, trideset godina kasnije i kao članice NATO-a, sposobni smo se nazvati najdinamičnijom regijom u Europskoj uniji. Solidan rast, mala nezaposlenost, brza digitalna transformacija, snažna ulaganja: sve smo to danas.

Uzastopni obnovljeni napadi izvana i plamen imperijalističke ambicije iznutra bili su europska povijest

Teške rasprave unutar Europske unije o migracijama, demografskoj situaciji, ulozi obitelji, sukobu između nacionalne kulture i multikulturalizma ponovno nam skreću pozornost na povijesni poziv Srednje Europe. Postoji li uopće takvo što? Ako da, koji je njegov moderni oblik? A za nas premijere najvažnije je pitanje: može li politika odgovoriti na to?

Prema mađarskom načinu razmišljanja, Srednja Europa je teritorij koji se nalazi između zemalja Nijemaca i Rusa. Na sjeveru graniči s Baltičkim morem, a na jugu s Jadranom. I premda bi se moglo raspravljati o njezinim preciznim granicama, nema sumnje da središnju regiju Srednje Europe čine zemlje V4.

Mi Mađari uvijek smo vjerovali da nismo jednostavno rođeni na ovom svijetu: ako je netko rođen kao Mađar, ima i svoju misiju. Nečija misija nadilazi njega samog: njegov opseg i značaj su europski. Također znamo da ovu misiju možemo ispuniti samo zajedno s ostalim narodima Srednje Europe. Jer u regiji između njemačkog i ruskog svijeta – regiji u kojoj zapadno kršćanstvo graniči s pravoslavnim svijetom i gdje su mnogi jezici i nacionalne kulture odrasli do zrelosti – postoji specifična zajednička kulturna kvaliteta, pogled na život, oštrina uma i karakterističan stav. O tome svjedoči mnoštvo poljskih, slovačkih, čeških i mađarskih pjesama, romana i filmova. A naš je poziv održati sve to.

Koncepcija Mađara o njihovoj misiji datira još iz Rimskog Carstva. Prema našim mislima, našu su Europu stvorili narodi koji su, neovisno jedni o drugima i u različito vrijeme, napadali Rimsko carstvo. Ti su narodi osnovali svoje zemlje na ruševinama nekadašnjeg Rimskog carstva. Usvojili su kršćanstvo, ali nisu predali vlastite kulture; kao rezultat toga, čekićem povijesti iskovane su razne legure.

To je odlučilo o našoj sudbini, rođenjem ne samo nacionalnih država, već i nacionalnih kultura. Pojavio se ideal, zakon, propis o tome kako Europa treba biti: veliko duhovno jedinstvo sa zajedničkim kulturnim obrisima, predodžbama i krajnjim ciljevima, ali s odvojenim i neovisnim članovima međusobno vezanim u jedinstvu Europe. Svatko od njih dužan je služiti europskom duhovnom jedinstvu i njegovim ciljevima, ali nisu dužni služiti interesima jedni drugih. Europa je raznoliko jedinstvo. Oni koji napadaju njegovo jedinstvo loši su Europljani; ali to su i oni koji nastoje izbrisati njezinu raznolikost.

Jedinstvo mnoštva i mnoštvo u jedinstvu. Ovo je europska tajna, njezina privlačnost; upravo ta dramatična napetost daje joj ljepotu, a to je ona najnutarnja suština koja se ne može naći nigdje drugdje na svijetu. Zbog toga su ljudi u Srednjoj Europi zaljubljeni u Europu. Shvaćaju da sklad leži u napetosti i suglasnosti razlika. Harmonija ne znači jednolikost; to ne znači monotonu homogenost. To je izvor misije Mađara i ostalih srednjoeuropskih država koje teže neovisnosti.

Okrenuti prema van, braneći duh koji povezuje nacije i kršćansku europsku kulturu od svih vanjskih napada na Europu, u obliku bastiona i štita; okrenuti prema sebi, braneći različitost od pokušaja nametanja hegemonije nad neovisnim državama. To je stoljećima bila tajna i preduvjet europske ravnoteže i stabilnosti. Ovo je europska samoobrana; a, pokušavajući predstaviti ideju europske suverenosti u Bruxellesu, čini se da se i francuski predsjednik oprezno kreće u tom smjeru. Dvostruka borba obrane od vanjskih i unutarnjih neprijatelja: borba za europsko jedinstvo i za njegovu raznolikost. Uzastopni obnovljeni napadi izvana i plamen imperijalističke ambicije iznutra bili su europska politička povijest do kraja Drugog svjetskog rata, kada je naš kontinent izgubio pravo i sposobnost da kontrolira vlastitu sudbinu.

Stare članice EU čule su neobične pojmove – domovina, kršćanstvo, obitelj i suverenitet

Sredinom 2000-ih svi četvero smo se pridružili Europskoj uniji. Otvorili su se novi horizonti, a rasprave o europskoj biti i njezinoj budućnosti također su postale naše rasprave. Nakon što smo bili autsajderi, postali smo insajderi i suočili smo se s neizbježnim pitanjem: što će biti doprinos Srednje Europe našoj zajedničkoj europskoj budućnosti? Stari članovi kluba čuli su pojmove koji su im bili neobični: domovina, kršćanstvo, obitelj i suverenitet. U početku su ih smatrali elementima kulturno-povijesnog folklora. Mislim da su vjerovali da je to neka vrsta privremenog stanja koje utjecali na kasnije ulaske, nešto što će proći s vremenom, poput vodenih kozica. “Napokon”, pomislili su, “na kraju dana, svi idemo u istom smjeru i sigurno svi želimo stići na isto odredište.” Bila je to ugodna misao koja nikoga nije odvela izvan zone komfora – i doista, financijska kriza 2008.-2009. predstavljala je dovoljno tehničkih izazova sama po sebi.

Tada se na nas obrušila migrantska kriza. Otvorile su se oči, sve se naglo promijenilo i jasno smo vidjeli duboke razlike između načina razmišljanja, filozofija, principa društvene organizacije i osobnih obveza.

Tada smo mi Mađari shvatili da govori i spisi o postkršćanskoj i postnacionalnoj eri nisu bili samo novinarska bomba, već stvarne političke namjere; zapravo su formirali cjelovit europski program, budućnost koju su zamišljali zapadnjaci, budućnost koju su već započeli graditi.

Shvatili smo da – dok smo trpjeli komunizam na europskim sovjetiziranim teritorijima i čeznuli za načinom života koji se temelji na kršćanstvu i suverenitetu – su oni koji žive u amerikaniziranoj polovici Europe redefinirali bit Europe i neprestano radili na provedbi njihova programa. Nisu vidjeli europsku misiju kao odbijanje vanjskih napada na kršćanstvo ili kao očuvanje naše unutarnje raznolikosti. Njihova nova europska misija postala je potpuna otvorenost: uklanjanje granica – ili njihovo postojanje najviše samo kao privremeno, nužno zlo; rodne uloge i obiteljski modeli koji se mogu mijenjati po volji; a politika koja obvezuje održavanja naše kulturne baštine vidjeli su kao zadatak koji bi radije trebalo prepustiti muzeolozima. Njihov cilj nije samo da sve to osmisle, stvore, uvedu i zakonski nalože u vlastitim zemljama, već i da to postanu općim uvjetima u svakoj zemlji Europske unije – uključujući one poput naše, koje nisu spremne pristati na to.

Misija

U ovoj situaciji u Europi, mi Mađari možemo jasno uvidjeti bit svog europskog poziva.

To je uvođenje beskompromisne antikomunističke tradicije u zajedničku jezgru europskih vrijednosti. To je stavljanje zločina i lekcija iz internacionalnog socijalizma uz bok zločinima i lekcijama iz nacionalsocijalizma. Misija je pokazati ljepotu i konkurentnost političkog i društvenog poretka koji stoji na kršćanskom socijalnom nauku. Misija je pokazati drugima – prije svega našim prijateljima u Francuskoj – da, unatoč slabostima i nedostacima osobne vjere, u Srednjoj Europi postoji kršćanski model organizacije društva koji se temelji na kršćanskim učenjima.

Misija je stalno upozoravati one nacije u europskoj sigurnoj unutrašnjosti na postojanje vanjskih opasnosti. Misija je podsjetiti ih na nešto što iz povijesti toliko dobro znamo: da valovi ljudi koji prelaze Mediteran sada guraju plimu prema nama, a ti bi valovi mogli dosezati sve do Skandinavije. Masa migranata koje se sada pojavljuju zapravo je dio valova onih koji čeznu za europskim životom, a od kojih su se naši preci uvijek nastojali braniti svom snagom. Ne braniti se je de facto predaja, a posljedica toga bit će potpuna civilizacijska transformacija – kakvu su izbliza doživjele nacije u balkanskom susjedstvu na europskom južnom i istočnom perimetru.

I misija je podsjetiti se na to da, bez obzira koliko graditelji ovog carstva bili prosvijetljeni, oni će uništiti duh Europe i stoga će uvijek postići suprotno izvornoj namjeri.

U vezi s ovim teškim i složenim pitanjima među nama mogu postojati razlike – uključujući i među zemljama Višegradske skupine. Svakako postoje razlike u naglascima u smislu naših pristupa povijesti, mogu postojati razlike u načinu kako se osjećamo prema jednoj ili drugoj zemlji, a ponekad se čak i ne slažemo u tumačenju geopolitičkih odnosa.

Ali sigurno je da naše nacije u potpunosti cijene odgovornost koju snose za budućnost Europe: obraniti je od vanjskih napada i obraniti od unutarnjih imperijalnog dizajna, održavajući suverenitet naših domovina i nacija.

Neuspjeh u nečijoj misiji može biti herojski, ali u tome nema radosti. Ispunjavanje misije, tijekom vođenja svoje zemlje do uspjeha, slobode i prosperiteta nije ništa manje herojski; a također je i izvor radosti. Izgledi za potonje za Srednju Europu dobri su. U ime svoje nacije zahvaljujem vam na ova tri desetljeća Višegradske suradnje”, zaključuje mađarski premijer Viktor Orban.