ORLOVNJAK, ZLOČIN BEZ KAZNE Ubojstva civila za koje nitko nije odgovarao
Obilježava se 29 godina od okupacije Orlovnjaka i zločina nad zarobljenim civilima i hrvatskim braniteljima. U povodu toga događaja, a u spomen svim poginulim i nestalim vojnim i civilnim žrtvama Domovinskog rata, ispred Spomen obilježja masovne grobnice na Orlovnjaku polažu se vijenci.
Općina Antunovac smještena je pet kilometara južno od Osijeka, a čine je dva naselja - Antunovac u kojem je i sjedište općine i Ivanovac u kojem je sjedište Župe. Između Antunovca i Tenja (Tenje) i danas se nalazi farma muznih krava Orlovnjak.
Ako iz smjera Antunovca pođete prema Tenju, nešto prije farme, sa suprotne strane, uz samu cestu, lako je uočljivo spomen obilježje kojim se označavaju mjesta masovnih grobnica iz Domovinskog rata. Za njega dobro znaju mještani i jednoga i drugog naselja, ali široj javnosti priča o tome zločinu i 29 godina nakon što je počinjen, gotovo je nepoznata.
Antunovac je započeo aktivnu obranu upravo na farmi Orlovnjak još u lipnju '91. godine, kada se nalazio pod kontinuiranim napadima jedinica JNA i srbijanskih paravojski. Nažalost, pod naletima brojčano i u oružju nadmoćnijih neprijatelja, 6. listopada Orlovnjak je pao, a nad civilima i braniteljima koji su na farmi zarobljeni, protivno svim odredbama Ženevske konvencije, izvršen je do tada nezapamćen zločin.
Jedan od branitelja Orlovnjaka koji se uspio izvući iz obruča oko opkoljene farme je i tada tek sedamnaestogodišnjak, Ivan Anušić.
"To je bio jako gadan dan. Napalo nas je njih gotovo 300, s 10 do 15 tenkova. Na liniji koju smo branili bilo nas je 24, a tijekom napada, kolega i ja smo bili u rovu. Ispucali smo gotovo svu municiju pa sam krenuo prema barikadi na cesti gdje sam mislio kako se još uvijek nalaze drugi branitelji. Tamo smo zatekao samo jednog dečka koji je s RPG-om čekao tenk, no pokazalo se kako je taj RPG bio neispravan. Počeli smo se izvlačiti, iako smo krenuli prekasno. Do tada su neki naši suborci već bili pobijeni, neki zarobljeni, a četnici koji su nam došli s leđa, iz smjera iz kojega ih nismo očekivali, bili su svuda oko nas.
Točno na mjesto gdje se danas nalazi spomen obilježje, izašao sam na cestu. Htio sam je prijeći, ući u kukuruze i povući se, međutim, ugledao sam dva tenka i transporter koji su dolazili iz smjera Antunovca i bio sam uvjeren kako su to naši. Počeo sam komunicirati s čovjekom koji se s mitraljezom nalazio na tenku, a koji je bio uvjeren da sam srpski dobrovoljac, vikao sam mu da se vrati natrag jer tamo nema više nikoga, a on je razumio da se vrati jer ima još, kako su nas zvali, ustaša. U jednome trenutku, užasnut, shvatio sam kako su to četnici koji su prošli prtenim putem koji je vodio preko tzv. 'Bricinog bunara' i došli nam s leđa. Srećom, na glavi sam imao šljem JNA samo s malim hrvatskim grbom, srpsku automatsku pušku koju sam si zarobio nedugo prije toga, tamnoplavi mornarički vojni džemper i vojne čizme, pa su i oni mislili kako sam pripadnik njihovih formacija koji su bili različito obučeni.
Mitraljezac se okrenuo kako bi pokazao onima iza sebe da se povuku unatrag i dok su se vraćali, ja sam ponovo utrčao u kukuruze. U međuvremenu, kolega koji je bio sa mnom već je otišao i ostao sam sam. Kada su četnici shvatili što se dogodilo, zapucali su po kukuruzima, meci su letjeli na sve strane, doslovno su se zabijali pored mene. Dozivali su me da se predam, ulazili su u red, dva kukuruza, ali nisu išli dalje i oni su se bojali zaći dublje. To je trajalo oko pola sata, a onda su odustali ne znajući jesam li mrtav i nastavili daljnje 'čišćenje'. Napad na Orlovnjak započeo je ujutro u osam sati, pao je oko 11 sati prijepodne, a ja sam se iz okruženja uspio izvući oko pola sedam, navečer. Bili su posvuda, puzio sam gotovo tri sata, a da na toj parceli nije bio posađen kukuruz, ne bih se ni vratio. Ni danas nemam logično objašnjenje kako sam preživio".
Možda se pojedinostima ratnog zločina na Orlovnjaku ne bi nikada saznalo, da ne postoji sačuvana amaterska snimka koja je "pronašla", kako to biva, svoj put do branitelja i žitelja Antunovca, posebno onih koji i danas tragaju za svojim najmilijima. Mučno je gledati mrtva tijela branitelja i civila snimljena onako kako su ostavljena nakon egzekucije, ali još mučnije su riječi koje se čuju u pozadini snimke, a koje nesumnjivo dokazuju kako zarobljeni civili nisu pružali otpor, nego su nemilosrdno pobijeni upravo tamo gdje su zatečeni.
"Ovoga sam pronašao kako se skriva iza peći", tek je jedan od dokaza da je čuvar na farmi, Mato Šklebek, hladnokrvno pogubljen nakon zarobljavanja. Milan Gajčić stanovao je na farmi i branio je svoj dom. U njemu je i ubijen, snimljen ispod majčine slike, pored kreveta. Na tijelo jednoga od branitelja, tek devetnaestogodišnjeg Darka Kišureka, postavili su njegovu osobnu kartu kako bi pokazali kojega su ustašu pogubili. Toga dana, živ je zarobljen i Ivica Lovrić, mladić, jedva napunio 18 godina. Ni njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.
"Bili smo golobradi, slabo naoružani, neobučeni, ali imali smo srce. Bili smo hrvatski vojnici", reći će jedan od branitelja Antunovca, želeći ostati anoniman.
Dana 6. studenoga 1991. godine, samo tri pješačka voda branitelja, njih ukupno 24 iz Antunovca, Ivanovaca, Vuke i drugih mjesta, satima su odolijevali napadima 12 mehanizirane proleterske brigade JNA, teritorijalaca iz Tenja te četnika i Arkanovaca. U boju za obranu farme Orlovnjak poginulo je i nestalo je devet pripadnika HV-a, civilne zaštite i civila koji su živjeli na farmi. Za njihovu smrt i ratni zločin izvršen nad njima, do danas nitko nije odgovarao.
