Otac umro od tuge kad je čuo kako su mu mučili sina: Posljednji pogled u kameru

HEROJ SA SNIMKE

S posljednjih snimki iz vukovarske ratne bolnice, uz Jeana-Michela Nicoliera prepoznatljivo je još jedno lice o kojemu se ne zna gotovo ništa. Zbog intervjua koji je dao na njemačkom jeziku, nazivaju ga Švabo i to je gotovo sve…

Ivan Herman rođeni je Vukovarac koji je kao dječak s ocem i pomajkom odselio u Njemačku, no često je dolazio u rodni grad kako bi se družio sa svojim prijateljima, piše Dnevno.hr.

Jedan od njih bio je Zlatko Zaoborni:

Ivan se stalno iz Njemačke vraćao u Vukovar

“Jako puno smo se družili, kad bi dolazio, on, moj brat blizanac Zdenko i ja, bili smo gotovo nerazdvojni, sve do naše šesnaeste, sedamnaeste godine… Uvijek je bio spreman na šalu, jako simpatičan, a iako je dobro govorio hrvatski jezik, s vremenom je poprimio onaj specifični njemački naglasak”, ispričao je za Direktno.

Početkom rata, Ivanovi su dolasci iz Njemačke u Hrvatsku bivali sve češći.

“Ivan je sudjelovao u kupovini i nabavci naoružanja, ali ga je i sam kupovao za prijatelje. Prvi put je iz Njemačke u Vukovar došao bez znanja roditelja, no drugi put je to rekao ocu. Samo bi sjeo u svoj Mercedes i krenuo put Hrvatske. U početku su Dragutin i Vita dolazili za njim, pa se vraćali, ali posljednji put je Ivan došao sam. Bio je snalažljiv, zgodan, crn, vrijedan, volio je nogomet, puno puta sam se zapitala zašto nije ostao u Njemačkoj, no on se uporno i uporno vraćao… I na kraju, ostao je ovdje zauvijek…”, izjavila je njegova tetka Irena Pšenica.

Zadnjih smo mjesec dana Ivan je bio na položaju Šumari, kod Adice, kada je zbog ranjavanja u nogu završio u bolnici.

Kao bijesni psi kružili su oko ranjenika

Slom obrane grada i ulazak JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Ivan Herman dočekao je živ, što je neosporno dokazala snimka intervjua koji je s njim napravila novinarka francuske televizije Agnes Vahramian. Što se dalje događalo, ispričala je medicinska sestra iz vukovarske ratne bolnice, Marija Meden:

“Poznavala sam Ivanovu obitelj i Ivana, sjećam ga se dobro i znam da je među prvima prozvan. On, Jean-Michel Nicolier i neki naši djelatnici, među kojima se mnogi nisu vratili, Marko Mandić, Marko Vlaho… Mislim da je Ivana prokazao netko od domaćih, oni su ga dobro poznavali. Najgori od svih bili su portir Bogdan Kuzmić i mesar Miloš Bulić – Bulidža. Kao bijesni psi kružili su oko ranjenika…”

Ivanov otac i pomajka Vita uporno su tragali za njim, odlazili na sve razmjene, pisali Crvenom križu, tražili ga po logorim. Razgovarali su s mnogim ljudima i saznali da je već u tadašnjoj kasarni, gdje su se autobusi kojim su odvezeni ranjenici iz bolnice najprije zaustavili, bio pretučen do besvijesti. Iako je Ivana poznavalo puno domaćih ljudi, mnogi su zbog njegovog prezimena i naglaska vjerovali kako je strani plaćenik u Hrvatskoj.

Otac mu preminuo od tuge

“Nakon ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari godine 1996. Ivanovo tijelo među prvima je identificirano dana 27. veljače 1997. godine i privremeno pokopano na zagrebačkom gradskom groblju Miroševac. Otac Dragutin je do tada već saznao sve – kako su našeg Ivicu tukli, što su mu sve  radili… To ga je i ubilo… Od stresa je dobio dijabetes, odsjekli su mu i nogu, umro je s pedeset i dvije godine… Prepustio se, jednostavno, nije više želio živjeti, doslovno, umro je od tuge…”, ispričala je Irena Pšenica.

Pokopan je u Vukovaru, a nakon njegove smrti, Ivanova pomajka, koja ga je voljela kao vlastito dijete, prenijela je i Ivanove posmrtne ostatke u Vukovar, on danas počiva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, grob mu je nasuprot groba moga sina Borisa, i on je poginuo kao branitelj Vukovara. Nažalost, danas više ni Vita nije živa, počiva u obiteljskoj grobnici pored Dragutina.