Ova priča nije za svakoga: Vukovarka detaljno opisala što su joj četnici radili mjesecima
Tek 2018. godine uhićena su dvojica osumnjičenih za ratni zločin u Vukovaru, iako je nesretna žrtva njihovog iživljavanja Snježana Maljak o njima javno svjedočila i govorila puno prije, piše Dnevno.hr.
U organizaciji Grada Vukovara i Ujedinjenih naroda u RH u Vukovaru je još 3. travnja 2012. održan okrugli stol “Seksualno nasilje u ratu”, na kojem je Snježana, između ostalog, u kontekstu počinitelja spomenula Vladimira Vezmara i Milana Ivankovića.
“Rođena sam i odrasla u Vukovaru, danas sam majka četvero djece. Početkom kolovoza odlazimo i mi organizirano na more, ali već nakon 15-tak dana vraćamo se u grad, kažu, nije opasno. Nakon nekoliko dana tata dobiva prijetnju da će nas tu noć pobiti sve u kući, ostanemo li. Uz pucnjavu koja nas je pratila, bježimo iz kuće, preko vrta u susjednu ulicu, pa dalje”, ispričala je Snježana Maljak.
Pješadija je redom ubijala
Iz policije su, kaže, došli po njih i prevezli ih na Mitnicu kod Snježaninog ujaka u čijem podrumu danima trpe granatiranje.
“Moj tada 3-godišnji sin imao je astmatični bronhitis i nestalo je mu je lijeka. Biciklom idem u bolnicu po lijek. Sada pokojni susjed pita me, bi li htjela biti u sanitetu, za ranjene, ako do toga dođe. Imam malo dijete. Nema drugih kaže mi on, ili su otišli ili se boje. Pristajem i vraćam se da uzmem odjeću i kažem majci i ocu. Majka plače, pita me što će ona s mojim djetetom ako se meni nešto dogodi.”
Prvi veći napad bio je 05. rujna 1991. kada su Snježanin brat i bratić ranjeni, ali su se uspjeli obraniti i zadržati položaj. Drugi napad, 14. rujna 1991. nisu uspjeli jer su neprijatelji nasrnuli avionima i tenkovima i pješadijom.
“Pješadija je ubijala sve koji su imali bilo koga u obrani grada ili im se nisu na vrijeme javili da su u podrumu. Gluhu staru susjedu su ubili jer im se nije odazvala na poziv. U manje od 24 sata ubijeno je 87 civila. Mnoge nismo pronašli još uvijek. Pokolj… Sutradan su išli po kućama i skupljali mrtve. Svi su bili u uniformama JNA ili u maskirnoj. Morali zavezati bijelu krpu na kapiju da se zna da su tu Hrvati.”
“Bili smo robovi u rukama četnika”
Snježana Maljak ispričala je kako su bili robovi u rukama srbočetnika i JNA. Ljudi su odvođeni, zatvarani, ubijani, žene silovane.
“Odvode me nekoliko puta na ispitivanje i zastrašuju, prijete. Njihov zapovjednik teritorijalaca Marko Crevar odvodi me u kuću mojih roditelja, nabija mi cijev puške u leđa i vodi me po kući. Prevrće stvari koje su već isprevrtane. U sobi na podu vidim kutije od zlatnine, sve prazne. Odvodi me u potkrovlje i prijeti da će mi zaklati oca i brata. Zatim prijeti da će zaklati i mene. Nakon nekoliko dana dolazi i odvodi me opet na ispitivanje. Opet mi prijeti.”
Drugog dana, ispričala je ova hrabra žena, dolaze Cervar, Ivanović i Vezmar i odnose stvari iz kuće.
“Dolaze drugi četnici i prijete, ispituju. S. Samardžija i još jedan iz Negoslavaca dolaze i odvode snahu. Nakon što su je vratili, plačući mi je rekla da ju je onaj drugi kojem ne znam ime, silovao. Drugi dan nailazi Srbin Ivković i ona traži pomoć. Kaže joj, pomoći će joj samo zato što je strana državljanka. Pita ga da i mene s njom izvuče iz grada. Ne, kaže on, ona će na Petrovu Goru, na zabavu. Na dan 02. listopada 1991. dolaze trojica, jedan je domaći, M. Samardžija otac moje školske kolegice, a drugu dvojicu ne znam. Prozivaju rođaka, odvode ga i mlate putem. Nakon nekog vremena vraćaju se po nas.”
Stariji od njih Snježani je nabio cijev puške u leđa i tjerao je da podiže i prevrće stvari po kući.
“Odvode nas preko vrta u susjednu, moju ulicu. Mlađi četnik kaže, ja sam njegov zarobljenik, nudi me cigaretom i značajno me gleda, a stariji stavlja pištolj na čelo rođakinji i kaže da će je ubiti jer mu sliči na Franju Tuđmana. Odvode nas na ispitivanje u štab. Domaći me pita, znam li da mu je kći poginula. Znam. On veli da će ubiti 60 24- godišnjaka za nju.”
Putem susreću starijeg susjeda, vode i njega, a zatim nailaze na lokvu krvi i malo dalje od nje mrtvog rođaka.
“U podrumu ispitivanje, tjeraju nas van i udaraju susjeda. Sve se čuje. Udarajući ga tjeraju ga da prizna da je hranio ustaše i da je i sam ‘tuđmanovac’. Kad su otvorili vrata, susjedu lipti krv iz usta, vilica je vani, on bunca. Mlađi me hvata za kosu i čupajući viče na mene da kažem gdje je radio stanica ili ću i ja biti kao moj komšija. Odveli su ga iza kuće i zaklali. Domaći je otišao po još žena.”
Molila sam da to ne radi, znala sam ga od malena”
Nakon ispitivanja, susjede i Snježanu Maljak odvode u podrum jedne kuće:
“Sve smrdi po mokraći i vlazi. Rođakinju su odveli u nepoznato. Drugi dan odvode nas na Velepromet, opet ispitivanje, prijetnje. Smještaju nas u jednu zgradu i daju na ‘čuvanje’. Dana 13. listopada 1991, onaj što je rekao da ću biti za zabavu na Petrovoj Gori dolazi i kaže mi ‘mala, sutra ćeš mi oprati veš’. Sutradan je došao po mene i odveo me. Nakon što sam oprala veš, naređuje mi da se okupam, a nakon toga da se skinem. Molim ga da to ne radi, znam ga odmalena, plačem. Kaže ili ja ili desetorica drugih i onda strijeljanje. Nakon što je obavio što je htio, vraća me u zgradu kod Veleprometa. Vrištim i povraćam. Susjeda me drži i tješi, moli da šutim, jer zidovi „imaju uši“. Moje vrištanje je čula i žena koja je bila silovana dvije kuće dalje.”
Nakon nekoliko dana došla su još trojica rezervista. Jedna od žena je Snježanu pozvala van iz sobe i prošaptala da mora birati jednog od njih.
“Za mene je smak svijeta, sve se vrti i sve je crno. Osjećam da se prepolavljam. Pokazujem rukom na jednog od njih. Dolazi svaki dan i odvodi me u kuću jedne Srpkinje, njihove rezervistkinje i ponaša se kao da sam njegova svojina. Gadi mi se, trpim i čekam dan kad ću doći svom sinu, jer najlakše je reći ne i ubijte me, ali ja želim živjeti, želim vidjeti svoje dijete. Kad izlazim po vodu na bunar, vidim avion i granate kako padaju nad Mitnicom, a tamo je moj sin i ja patim još više.”
Odvratno iživljavanje
Nakon pada grada, Snježana Maljak tražila je svoje dijete, roditelje i sestru o kojima ništa nije znala. Prvi silovatelj kazao joj je da joj je dijete u Veleprometu, a otac joj je ubijen iza hangara. Zamolila je drugog silovatelja da je uvede u Velepromet potražiti dijete, no tamo nije nikoga pronašla.
“One druge dvije žene su otišle, jedna je odvedena u Sremsku Mitrovicu, a druga je pronašla svoje na Veleprometu i Srbin koji je mene silovao joj pomaže da ode s njima. Igrom dobar, loš žele nas zbuniti. Meni nema tko pomoći. Preostaje mi Srpkinja u čiju kuću me silovatelj odvodio, kaže da mogu biti kod nje. Tu proživljavam pakao pijanih četnika koji slave nad padom grada i koriste me za svoje iživljavanje, od vezivanja za stolicu i uperenog svjetla baterijske lampe u oči, drogiranja i prijetnji pa do silovanja. Nazivaju me ustaškom kurvom.”
Tek 05. prosinca 1991.g. kada se rješavaju preostalih Hrvata, Snježana Maljak uspjela je dobiti propusnicu za izlazak iz grada i tako je preko Srbije i BiH konačno došla u Hrvatsku.
“Godine prolaze, pokušavam živjeti normalno, imati obitelj. Liječim se. Pokušala sam suicid, jer nisam imala kome reći koliko me sve proživljene strahote izjedaju. Nitko me ne pita kako sam, trebam li što…”
