Ova priča slama srca: Splićanki je umro muž, ostala je s troje djece, gladni su i sami, nemaju kuhinju, ni mašinu za robu. ‘Kad mogu skupljam boce, a nemam ni za uloške‘

Ova četveročlana obitelj iz Splita nema skoro ništa, a treba im skoro sve. Najviše im treba pomoć dobrih ljudi koji će im pomoći da dožive pravi novi početak, dobiju vjetar u leđa i priliku za normalan život dostojan svakog čovjeka. Da suze konačno nestanu s njihovih tužnih lica, a glas dok nam pričaju svoju životnu priču prestane drhtati, i da se svega ovoga sjećaju kao davne prošlosti koju su uspješno preživjeli i bitke koju su dobili.

S našom smo se sugovornicom našli jer želimo da njezin poziv “u pomoć” dođe do što više malih ljudi velikog srca i svih onih koji njoj i njenoj djeci pomoć mogu pružiti.

Ona je udovica od 45 godina iz Splita i samohrana majka troje maloljetne djece od 15, 14 i 6 godina. Za potrebe priče u daljnjem tekstu nazvat ćemo je Tonka jer ne želimo otkrivati identitet.

Život Tonku nije mazio, bez muža je ostala prije pet godina. Nezaposlena je, završila je samo osnovnu školu i stalni posao teško joj je naći. Zato skuplja boce po kontejnerima, da bi ona i djeca imala što jesti. To ne čini u kvartovima gdje ih ljudi znaju, da im se ne bi rugali. Djeca svoju situaciju uspješno kriju u školi, jer kaže, znate kakvi su ljudi, to je sramota.

Tonka kad može čisti stanove, radi što stigne i što se ponudi, snalazi se na sve moguće načine da preživi, no ponekad je i to teško jer zdravstvenih problema ima “i viška”. Prije dva mjeseca nađena joj je cista na maternici, još se ne zna što je točno, kaže nam. Radi tog nekad krvari i po 17 dana mjesečno, a za uloške nema. Skočni zglob joj je bio slomljen, sada je i to koči u radu. Ima i astmu. Uz sve ovo, ‘podstanari u tijelu i duši’ su joj i depresija i anksioznost pa je dobila na recept i antidepresive i anksiolitike.

- Živce neću ni spominjati – kaže nam Tonka kroz plač i dodaje da je i najmlađa kći imala epileptični napad prije 8 miseci.

- Rekli su da je to nešto kao odsutnost duha iz tijela. Nije se napad ponovia Bogu fala do sada, ali pripali smo se, samo nam još to fali – govori nam Tonka drhtavog glasa i suznih očiju.

Oni su, nažalost, socijalno ugroženi slučaj, zato su stekli pravo na socijalni stan. Međutim, socijalnu pomoć ne primaju jer ne zadovoljavaju uvjete za primanje novčane naknade. Otkad joj je suprug umro, žive u podstanarima, a kada Tonka plati stan i režije, ne ostaje joj skoro ništa. Tako je sada, a do toga je došlo spletom životnih okolnosti.

Tonka se udala kad je imala 21 godinu. Šest godina muž i ona pokušavali su dobiti dijete, bezuspješno, a onda se dogodila prva trudnoća koja je završila tragično.

- Ostanem napokon trudna, nosim sina. 12 dana prije termina ne osjećam bebu. Odem u ginekologice, srce ne kuca. Prirodni porođaj, mrtvorođeni sin. Rodila sam mrtvo dijete 12 dana prije termina. Od tog šoka nismo sebi mogli doć. No, nekako smo se oporavili. Dvi godine posli dobijemo našu najstariju ćer. Živu i zdravu, Bogu fala. Godinu i 2 mjeseca poslije toga dobijemo sina. Radili smo malo ja, malo muž. Živili smo, mogli smo. Poslije smo i treće dite dobili, ćer. I tako jedan dan 2017. moj je muž otiša radit i javili su mi da je umra. Ima je tri srćana za redom. Nisu ga uspili spasit. - govori nam Tonka kroz suze i bolan plač.

- Najveći šok mi je bio kako ću reć dici. Ali prošli smo i to. Najstarija ćer je bila u teškom šoku, bila je jako vezana za oca, misec dana sebi ona nije došla. Sina je isto jako pogodilo. Najmlađa ćer je bila premala da išta svati. Tako smo završili u podstanarima, iz jednog stana u drugi, snalazili se. Od muža smo dobili mirovinu, 1300 kn. I priman doplatak za dicu. Za prvih dvoje po 290 kn, a za treće 500. Ukupno je to 1080 i ovih 1300 je 2380 kn, a podstanarstvo plaćan 3000 kn. Di su još režije, hrana, sve šta triba… - priča nam jedva govoreći Tonka.

- To je nemoguća misija. Za jaslice nisam imala uvjete jer nisam zaposlena. Onda sam počela kupit boce da bi ih prehranila. Čistila sam stanove nekima. Otišla bi nekom nešto ispeglat. Šta god da se ponudilo, uzela bi. Imam ovrhu i blokadu računa jer smo muž i ja digli mali kredit, a kad je on umra nisan ga više mogla plaćat. U četvrti mjesec sam počela čistit jedan poslovni prostor od 150 kvadrata za sto kuna i to je sto kuna svaki dan kad radim. Kad ne radim, nema tih sto kuna, nema ih za blagdane, vikende, neradne dane. Popodne skupljan boce, ili odem nešto nekom očistit – govori nam.

Sada su Tonka i djeca konačno dobili pravo na korištenje socijalnog stana u Solinu na pet godina, a zahtjev je Tonka predala 2019. prvi put.

- Dodijeli su mi stan konačno, ali evo, ja sad nemam financijsku mogućnost uselit jer dok plaćan podstanarstvo, ne mogu opremiti ovaj. A ovaj je prazan. Dok ovde ne uložim u osnovno ne možemo živit ode. Najveći problem mi je kužina trenutno. - priča nam dok sjedimo u stanu u koji bi se trebala useliti čim ga opremi, no nema kako ni s čim. Stan koji su dobili na korištenje je skoro prazan. Unutra fali više manje sve.

Tonka je inače, kako kaže, skoro pa profesionalna vozačica. Falilo joj je 9 ispita da položi u večernjoj prometnoj školi za profesionalne vozače. Jedna od želja joj je da to jednom nekako i završiti, no nema s čim platiti prometnu školu. Rado bi, kaže, radila kao taksistica.

- Što se posla tiče uvik ja nešto nađem, ali ne mogu se za stalno zaposlit, a volila bi. Sve ovo šta ja radim je nedovoljno za živit. Sve šta bi zaradila išlo bi na tu ovrhu – govori nam i kaže kako ni od roditelja i sestre nema apsoluto nikakve pomoći.

- Nismo u dobrim odnosima. Tata je prepisao stan sestri. Htio je da mu taj stan ostane rezerva za stare dane, a kako moja sestra živi s partnerom koji ima kuću i stan, otac je htio biti siguran da ona imat di izać iz tog stana u slučaju da njemu zatreba u starosti, a ja nemam di. Neman šta naslijedit od koga. Nemam pravo na pomoć od centra za socijalnu skrb, kažen opet. Udruga Empatija nam puno pomaže i fala im – priča nam i kaže da odjeću uspiju nabavit u Caritasu, mada ne mogu nabaviti sve. Recimo, njenog broja baš i nema, kaže, a nosi veličinu odjeće br. 52.

- Ova mi je majica jedina trikvarta. Imam samo dvoje gaće, jedne su isparane. Navečer ih operen, sutra dan se osuši i obućen ih. Za sina je teško nać broj postola, on ima 44.5 nogu, a ja 42 pa ni za sebe ne mogu nać postole. Meni fali svega od robe. Neman skoro ništa. Dvi majice i ovu isparanu jaketu – pokazuje nam. Za kćeri uspije pronaći odjeću u Caritasu, pa kaže da to nije toliki problem. Iako nemaju puno kombinacija, a druga djeca u školi, kaže, nose svaki dan drugo.

- Ponavljan, dica u školi naravno kriju u kojoj smo situaciji. Sram ih je. Dica su okrutna, rugali bi im se – kaže Tonka i nastavlja:

- Dica mi nemaju ni laptop ni kompjuter, pa kad triba napisat prezentaciju za školu nemaju na čemu – priča ova tužna majka troje djece koja su, kaže, ipak zdravstveno dobro, što je najvažnije.

- Ovaj stan sada ću plaćati malo manje od 200 kn mjesečno, samo šta, kako da se uselim kad nemam u njemu ništa? - pita se. Ljudi iz Facebook grupe Empatija javili su se da će im pokloniti neke stvari, a ono što je Tonki sada hitno je prijevoz toga, jer, kaže, ne mogu je ljudi koji poklanjaju namještaj i uređaje vječno čekati.

Ono što bi Tonki kao pomoć hitno trebalo je da se nađe neka dobra duša kako kaže, koja bi prevela stvari (kuhinju, ormare, stolove, stolice, krevet, jogije, mašinu za robu) koje su im ljudi odlučili donirati, ali ih nemaju kako dostaviti.

Osim prijevoza trebao bi im i frižider, ormar za cipele, radni stol, stolica, komoda za TV, boja i valjci za bojanje zidova, košara za robu, kanta za smeće, stolić za balkon… I još je toga na Tonkinom popisu onoga što im nedostaje za normalan život.

- Za početak ne možemo se priselit u stan dok nemamo kuhinju. Triba bi nam i neki vodoinstalater spojit tu kužinu. Žena poklanja kuhinju, ali nemam prijevoz, kako da je dovedem, kako ću? Para neman. Neće me žena zauvik čekat da mi da kužinu. Neki stolar bi nam dobro došao koji bi mogao skrojit ovo što imamo ovde od namještaja – nabraja Tonka kako im se sve može pomoći.