Ovaj će autobus pojesti mrak u pola bijela dana; priča o Martinu Došenu Jakubovskom
Tragična obiteljska priča Došenovih, Martinove obitelji s majčine strane, jedna je od najtežih i najmučnijih priča iz Domovinskog rata, ne samo iz Vukovara, nego iz cijele Hrvatske.
Mariji Došen, Martinovoj baki, u ratnome Vukovaru ubijeno je četvero djece, tri sina branitelja, trudna kći i dva unuka. Tri, ako spomenemo i onoga nerođenoga. Njenoj jedinoj preživjeloj kćeri Ružici, s braćom, je odveden i ubijen stariji sin, Martin Jakubovski Došen.
Martin Došen Jakubovski, prijateljima poznatiji kao Špegelj, rođen je 1. travnja 1971. godine u Vukovaru, kao najstarije od troje djece Ružice rođ. Došen i Ivana Jakubovskog. Budući da je Ivan Jakubovski 1975. godine dobio posao u Spačvi, obitelj se seli u Vinkovce gdje Martin pohađa Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas Osnovna škola A. G. Matoša. Srednju školu, gumarski smjer, završava u COUO Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle u Vukovaru, svakodnevno putujući 'šinobusom' na relaciji Vinkovci-Borovo naselje. Nakon završene srednje škole, Martin 1990. godine odlazi u nekadašnju JNA, a potom odlučuje živjeti u Vukovaru s bakom i ujakom.
Martin Došen Jakubovski među prvima se uključuje u obranu grada, 10. ožujka 1991. godine u nenaoružane odrede u Bogdanovcima, a već od 15. lipnja 1991. godine prijavljuje se u aktivni sastav Zbora narodne garde na Opatovcu, te postaje pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade, tzv. Opatovačke bojne.
Odreda će svi, od njegovih zapovjednika, pa do brojnih suboraca istaknuti Martinovu vedru narav i srčanost, kao i hrabrost po kojoj ga pamte, nazivajući ga "naš Špegelj".
"Veliki osmijeh, veliko srce, dušica draga i mila, uvijek spreman na šalu, prema meni se ponašao kao brat ... Mislim da je takav bio prema svima...; Hrabar, ludo hrabar, kada smo ostali u okruženju na Sajmištu, izvukli smo se zahvaljujući njemu...; Jedan od najsrčanijih momaka, sudjelovao je u svim akcijama, tri puta je ranjavan, nakon dva ranjavanja vraćao se na položaj", tek su neke od riječi kojima ga opisuju suborci.
Doista, krajem rujna, Martin je prvi put ranjen od minobacačke granate u nogu, no nakon nekog vremena, samovoljno napušta bolnicu i vraća se na položaj. U listopadu, ponovo je ranjen u trbuh, a nakon toga i u ruku na koju mu je stavljen fiksator, po kojem je i identificiran.
Na jednoj od reportaža iz vukovarske bolnice koju su načinili snimatelji jedne od stranih televizija, majka i brat prepoznali su Martina koji pored mladića sa zamotanom glavom sjedi u roza puloveru i donjem dijelu pidžame, što im je dokazivalo kako je Martin živ dočekao slom obrane Grada.
"Sjećam se Martina jako dobro, bio je drago, nježno biće, hodao je pridržavajući stomu koja mu je postavljena zbog rane na stomaku. Bio je uvijek nasmijan i čak i kada je hodao pun cjevčica i željeza. Dijete koje je radilo posao odraslih", s tugom će ga se prisjetiti Zorica Gregurić, medicinska sestra koja je iz zagrebačke Klaićeve bolnice dragovoljno otišla u vukovarsku bolnicu i ostala do kraja.
Na žalost, nakon ulaska srbočetničke vojske u vukovarsku bolnicu, kao ranjenik, sa svojim ujacima i drugim članovima obitelji, Martin je odmah prozvan, izdvojen i uguran u zloglasni zeleni vojni autobus kojim je odvezen prvo u krug vukovarske kasarne, a nakon toga deportiran na Ovčaru gdje je mučen, te potom ubijen i bačen u zajedničku grobnicu.
Iz svjedočenja Tanje Došen, sestrične Martina Došena Jakubovskog, pred Međunarodnim sudom u Hagu:
Gospođica Došen je opisala svoj izlazak iz bolnice: “Kada smo izašli iz hitne pomoći na desnoj strani su stajali ti pokretni ranjenici koji su mogli hodati, uza zid. S lijeve strane se nalazila hrpa nekakvih sitnih stvari, satovi, grickalice za nokte, neke kovanice. …ta kolona ljudi se protegnula od izlaza hitne pomoći do autobusa gdje su neki već ulazili u autobuse”.
Naposljetku, gđica Došen je došla do Gundulićeve ulice, gdje su se nalazila četiri autobusa i kamiona kojima su trebali biti transportirani. Ponovno je prošla pokraj majora Šljivančanina, koji je stajao među vojnicima JNA i izdavao im zapovijedi. Vojnici su iznijeli njezinog oca do trećeg autobusa. Prisjeća se: “Tu su ga pokušali unijeti u autobus. Međutim, nisu nosila mogla proći kroz vrata. Onda su ga spustili pored autobusa i ostavili ga tu,a ja i mama smo stajali pored njegovih nosila”.
Dok su gđica Došen i njezina majka stajale ispred autobusa, vojnici JNA su doveli sestričnu njezina oca, Ružicu Markobašić, koja je bila u petom ili šestom mjesecu trudnoće, i ukrcali je na autobus. Nitko je nikada više nije vidio. Odmah nakon toga, bratić gospođice Došen, Martin Jakubovski Došen, stajao je postrojen uz ogradu nedaleko od autobusa i rečeno mu je da raširi ruke i noge. Gospođica Došen se prisjećala kako “je imao fiksator na ruci…imao je pidžamu na sebi. Ništa nije mogao sakriti, ali su ga pretražili. Ja sam u tom trenutku pitala “Braco što se to događa?” On mi je rekao “Sve će biti u redu”.
Gospođica Došen se sjeća da je njezina majka bivala sve uznemirenija i pitala je jednog od vojnika koji su stražarili oko autobusa što se događa. “Dečko, što se ovo događa.
Što se radi ovdje. On joj je rekao, 'Gospođo nemojte mene ništa pitati’. Ona je pitala, 'pa dobro, pa čemu to sve'. On je rekao 'Ne pitajte mene ništa. Ovaj će autobus pojesti mrak u po bijela dana”.
Nakon ekshumacije i identifikacije, 27. veljače 1997. godine, Martin Jakubovski Došen, pokopan je na gradskom groblju u Vinkovcima. Kada je kao ranjenik zarobljen i mučki ubijen, Martin Došen Jakubovski imao je samo dvadeset godina. Martine, nismo te zaboravili.
