OVAKO SE BRANILA HRVATSKA! U ‘Maslenici’ ostao bez oka: Heroj o borbi protiv Arkanovaca
Po dokumentima i izvješćima zarobljenima u “Oluji”, utvrđeno je da su na potezu od Kašića do Novigrada bile skoncentrirane sve najbolje srpske postrojbe: “Niški specijalci” tzv. JSO, “Vukovi” s Vučjaka, Arkanovi “Tigrovi”, “Kninđe” kapetana Dragana, “Martićevci” i mnogi drugi. U VRO Maslenica tako su se po prvi i jedini put sukobile su se najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski i u tom je sudaru velikosrpski neprijatelj polomio zube.
Detalje o ovoj akciji možda se ponajviše može doznati od Ivice Šafarića, bivšeg pripadnika Crnih Mambi koji je tijekom rata više puta ranjen, a upravo u ovoj akciji je izgubio oko.
Nindža o sukobu najelitnijih vojski
“VRO Maslenica je započela 22., a završena je 26. siječnja 1993. godine. Zadaća je bila u potpunosti izvršena. Postrojbe 4.gbr, 112. taktičke grupe (TG), 113.brigada, 7. domobranska pukovnija, specijalne postrojbe Glavnog stožera HV-a (SP GS HV), vojna policija, HRZ i HRM uspješno su probile crtu obrane neprijatelja, oslobodile zadarsko zaleđe, aerodrom Zemunik, Maslenicu i Novsko ždrilo (Novigradsko more). Tom operacijom stvoreni su uvjeti za stavljanje u promet Jadranske magistrale i zadarske zračne luke. Zbog pretrpljenih gubitaka u ljudstvu, izgubljenih područja, gubitka morala i povjerenja pobunjenih Srba u zadarskom zaleđu, neprijatelj je krenuo s najjačim specijalnim snagama u protunapad. Počevši bojnim djelovanjem: topničko-raketnim, tenkovsko-pješačkim i diverzantskim pokušali su promijeniti stanje na bojišnici i vratiti jako važna strateški mjesta, presjeći Hrvatsku”, informira nas Ivica Šafarić, poznat kao Nindža. U nastavku donosi tijek borbe:
Dan gubitaka za Crne mambe
„Dana 11. veljače 1993. godine u 01,00 sati razrađena je zapovijed za napad te je isti započeo u 6,30 sati toga dana. Po odnosu snaga, neprijatelj je mogao probiti crtu obrane, ući u Zadar i pretvoriti operaciju Maslenica od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz. Srpskim domaćim snagama došla je pomoć iz Srbije sastavljena velikim djelom od “Arkanovaca”, tj. pripadnika paravojnih postrojbi kojima je zapovijedao Željko Ražnatović- Arkan te dijelovi vojnih jedinica iz Srbije i Bosne i Hercegovine, kojima je zapovijedao Ratko Mladić. Po nekim informacijama, neprijatelj je imao oko osam tisuća vojnika. Tako je 1. pješačka bojna uz teške napore i velike gubitke ipak uspjela zaustaviti neprijatelja i uspostaviti obranu. Toga dana 1. bojna imala je dvadesetak ranjenih, a od toga vrlo teško zapovjednik voda Ivica Mužić, a izgubila je dva vrhunska borca i prijatelja zapovjednika 1. pješačke satnije Dragutina Naglaša i zapovjednika voda Vladu Brebrića.”
Dana 14. veljače 1993. neprijatelj je uz jaku topničku potporu izveo je pješački napad koji je uspješno odbijen.
“Dan kada sam izgubio oko”
Foto: Privatna arhiva“Taktička grupa 2.gbr ima nekoliko ranjenih tako da se broj bojovnika svaki dan smanjivao, a linija obrane je bila velika. Uz svakodnevno granatiranje 16. veljače 1993. neprijatelj teškom artiljerijom i minobacačima tuče po položajima. Tako je u 1. pješačkoj satniji poginuo zapovjednik, a 14. veljače 1993. sam ja, njegov zamjenik, izgubio oko te je još nekoliko suboraca ranjeno, a smrtno stradava Marijan Mikulin. Veliku hrabrost i požrtvovnost pokazao je brigadni liječnik dr. Tonći Soža, koji je sa svojom sanitetskom ekipom izložen pješačkoj i minobacačkoj paljbi osobno spašavao, zbrinjavao i izvlačio ranjene i poginule s mjesta vatrenih sukoba”, doznajemo od Šafarića.
Nakon cjelonoćnih paljbenih provokacija dana 17. veljače 1993. u ranim jutarnjim satima neprijatelj izvodi topničko pješački napad na položaje taktičke grupe 2. gbr.
Najjači udar tenkovima, BVP i pješaštvom uslijedio je na položaje 1.pješačke satnije u selu Baždarići. U žestokom okršaju neprijatelj je odbačen i Novigradsko zaleđe je obranjeno. Da je neprijatelj uspio probiti liniju sve ljudstvo u Novigradu i okolo bilo bi u okruženju. Nakon toga neuspjelog neprijateljskog napada iduća dva dana uslijedio je prividni mir.
Do Oluje nije bilo pomicanja obranjene crte
U nemoći 19. veljače 1993. neprijatelj ponovno granatira položaje u kojem smrtno stradavaju tenkisti Ivan Cindrić i Boris Krivačić. Nakon toga, 3. pješačka satnija 1. pb pokušala je izvesti nekoliko napada na neprijateljske položaje u Naranđićima, a zatim taktičku grupu 2.gbr zamjenjuju pripadnici 4. gardijske brigade.
Nakon te žestoke borbe i izvršene dobivene borbene zapovjedi, dana 25. veljače 1993. pripadnici taktičke grupe 2. gbr sa helikopterima vraćaju se u bazu Trstenik i Sisak na zasluženi odmor. Zadar i Zadarsko zaleđe odahnuli su od neprijateljskih napada i do operacije “Oluja” nije bilo pomicanja crte bojišnice na terenu, a Maslenički pontonski most i zračna luka Zemunik postali su važan prometni čimbenik u povezivanju juga Hrvatske.
Izvor:Dnevno.hr
Autor: S.V./Foto: Privatna album
