Ovi kojima je ruglo, užas i sramota možda bi radije slušali vilu kako kliče ‘Zdravo srpski Dubrovniče’?!
Ukusi, pa tako i glazbeni, se razlikuju i to je sasvim ok, dapače! I svatko od nas, hvala Svevišnjemu i našim herojima koji su nam izborili slobodu, ima legitimno pravo izreći svoje mišljenje. Općenito, pa tako i o Thompsonu i njegovoj glazbi.
Mene kad pozovu na koncert tipa Dalmatina, techno party ili pozdrav ljetu Ane Ruchner, uredno se zahvalim jer jednostavno “not my cup of tea”. Ali ne uzimam si za pravo ljude koji to vole i idu na ta događanja nazivati pogrdnim nazivima. Pa se onda, mjereći svojim laktom, što nam je valjda svima svojstveno činiti, ne mogu ne zapitati odakle poriv svima nama koji smo se 6.12., na Dan dubrovačkih branitelja, drznuli sići na Stradun i još k tome uživati u koncertu Marka Perkovića Thompsona, nadjevati svakojake pridjeve i imenice. Mi smo “stoka sitnog zuba”, “primitivci”, ” seljačine”, “ustaše”, “talog društva” i slično. E pa nastavno na navedeno, iz pozicije svog moralnog kompasa i vjerujem zdravorazumske perspektive, nemam poriv uzvraćati takvima istom mjerom, to mi je skroz deplasirano. Nego tek eto vratiti film ne na “stoljeće sedmo”, nego te ’90te. Pa rezimirat…
Ko iz nekog divnog sna…
Svi imamo neku svoju priču vezano za taj 6.12.1991., ratne godine… Moja je naravno minorna u odnosu na one ratnika, obitelji heroja, onih koji su još među nama sa svim posljedicama koje im je rat ostavio u nasljedstvo, o palima da ne govorim. Njihovim obiteljima… Majki i očeva, braće, žena, djece… koji do danas ne znaju gdje su im kosti sinova, muževa, očeva… Pa opet tu ću svoju, u odnosu na navedene benignu ratnu priču, kao biljeg nositi čitav život.
Taman sam bila uputila 5. osnovne. Prekinula ga je prva uzbuna. Nama djeci bilo skroz fora što nema škole i što nećemo pisati taj nesretni test iz matematike za koji se većina nije spremila. I odrasli, a naročito djeca, pamte u fragmentima. Moj idući fragment ratnog sjećanja je – mi doma, noć, sirena… Kupimo pripremljene torbe, unutra deke, voda, svijeće… I top! Mi svi djeca iz susjedstva pod svijećama, jer u međuvremenu je nestalo struje, na nekom opet skroz fora mjestu. U podrumu tadašnje Preparandije. Osjećam sreću jer gledam starce kako piju kafu i pričaju sa susjedima s kojima nisu govorili od kad znam za sebe zbog neke glupe ograde. Kako je ta desetljeće bitna ograda u jednu noć prestala bit bitna. Voditelj nešto nama neznano drobi na radiju, a mame i tate nama dijele kekse i govore da pokušamo zaspat, da je kasno…
Iz daljine se čuje nešto nalik vatrometu. Još uvijek osjećaj neke euforije, uzbuđenja, nečeg novog, zanimljivog… A kako mi nikad nisu dozvoljavali prespavance tim više što prvi put doživljavam prespavanac i to ne s jednom prijateljicom nego pola djece iz susjedstva. Ostalo pola je valjda pošlo na prespavanac u podrum tadašnjeg SDK na Pilama.
I onda odjednom “ko iz nekog divnog sna” preko noći mi djeca iz Pila postajemo svjesni da nije to neka igra, da u pozadini prespavanca i razgovora odraslih, okupljanja u tim nekim mistično interesantnim podrumima zgrada stoji nešto teško, mračno… Još uvijek ne kontamo točno što ali osjećamo svim atomima svojih dječjih bića. I onda ko grom nas udara glas da je tata od djeteta naših godina poginuo u Konavlima. Muk. Šok. Za odrasle a kamoli djecu nemilosrdan, tako okrutno neshvatljiv osjećaj mješavine tuge i straha za koji nikad prije nismo ni slutili da postoji.
Moj dida i ja…
Prođe još koja uzbuna i nešto dana. Mi djeca u Šulića, jer još je vrijeme dozvoljavalo, šamponamo kosu i tijela. I na povratku doma nosimo svak po bidon mora. Nešto kasnije svak po bidon za napunit vodu iz cisterne. Opet fora. Ono teško, grubo smo, a djeca ko djeca, smetnuli, potisnuli…
I onda tata nas posjedne i ozbiljnim tonom kaže mami: “Ksenija nema više zahebancije, pakujete se ti i djeca i za Rijeku Fjumu!” A tamo živi mamina sestra i rođaci. Opet meni top, iznenadni izlet! Juhuuu!!!
Odvede nas tata da se pozdravimo s babom i didom. Ja im zaneseno pričam o izletu, ali se čudim što ne dijele moje veselje. Baba suzdržano, vazda je bila tata-mata za krizne situacije: “Budite dobri mami, slušajte je, pozdravite tetku i rođake pa se vidimo brzo. Vozit ćete se velikim brodom. Slavijom.” Kako mi je moćno zvučalo to Slavija tad. Opet – juhuuu! (Zanimljiv detalj o mojoj babi. U 2.svjetskom stavili je četnici u red za streljanje i samo što će opalit jedan bradonja uzvikne “Ne ovu malu crnu”! Ona je čuvši to bila nesretna jer je prestravljena mislila kako će se drugi spasit brzom smrću, a nju će valjda silovat, mučit pa tek onda oslobodit muka. Kad ono četnik bio njen školski drug, zaljubljen bio u nju, od bradurine ga nije prepoznala, pa joj eto odlučio poklonit novi život. Nek je četnik ali hvala mu na nebesima pretpostavljam, da ga nije bilo ne bi bilo danas ni mene!)
A dida, kojeg nikad nisam vidjela da je suzu pustio, ama ni kad mu je 15 godina mlađi brat umro, ne kažem da nije plakao ali ja vidjela nisam, jeca, stisnuo me i ne pušta. Baba me za ruku odvodi prema vratima da mi da kao kolač, a ustvari da ga ostavi da žaluje u tišini, a mene poštedi tog prizora. Okrećem se i moj dida čupa sebi ono malo kose. I projeca: “Ako se ne vidimo više zapamti da te dida volio najviše na svijetu”. (Usput, po didu Ivanu nosim ponosito svoje ime.) U tom trenutku sam shvatila što je zapravo ono što je bilo zanimljivo čitat u knjigama i što mi je dida prepričavao da je proživio dva puta u životu. Shvatila sam što je RAT!
Čekali smo još neko vrijeme tu Slaviju. Napadi su postajali sve bliži. Više to nije zvučalo k’o vatromet. Paralo je uši i stvaralo jezu. Mamama i tatama inače djeca sve vjeruju. I govorili su oni nama djeci u skloništu: “Ma ne brinite, ništa se vama ne može dogodit dok vas mi čuvamo!” A nama je postajalo itekako jasno, ono ko kad ti kažu da Sveti Nikola postoji, a ti jednostavno shvaćaš da oni pune čizmice, da lažu…
Nećete u Čavoglave…
Usjekao mi se u sjećanje naročito taj jedan dan kad kraja bombanju nije bilo. I taj strahotni osjećaj da je sve bliže i bliže… Odrasli u skloništu su sve riieđe nama djeci govorili kako će sve bit dobro i kako nam se ništa pored njih ne može dogoditi. Stalno su slušali taj radio sve zabrinutijih izraza lica i međusobno šaputali. Tate su polako prestajale u našim očima biti svemogući superheroji i shvatili smo da eto postoje neke više sile… I sve više tata je oblačilo uniforme i odlazilo s puškama ljubeći djecu na rastancima i ostavljajući uplakane majke i žene. Kad bi ih vidjeli u tim uniformama vratila bi se opet vjera u superheroje, pa bi je opet poljuljala bombanja i plač i zabrinuta lica, pa tako sve ukrug…
Don Jozo Njavro moli krunicu, čas ga čuješ čas od buke granata ne čuješ… Tiho bake za njim ponavljaju Svetu Mariju… Kad u momentu netko prekida krunicu pojačavši radio. I skloništem odjekne: “Čujte srpski dobrovoljci bando četnici… Stoji Hrvat do Hrvata mi smo braća svi, nećete u Čavoglave dok smo živi mi!” Za Čavoglave nikad čuli mi djeca, a biće ni većina odraslih. Ma ko da je to bilo važno?! Tada da me netko pitao kako se osjećam/o ne bi znala opisat. Ko da s 10 godina imaš vokabular, ma uopće sposobnost procesuiranja tolikog naboja tolike mješavine emocija odjednom?! Ali granate su prestale bit zastrašujuće. Pamtim kako su svi iz pognute poze tijela koja su bila predana sudbini valjda kletoj prešli u uspravni stav. Uzdigli glave. Pogledi nisu više bili puni straha. Zamijenio ga je ponos. Prkos. Mislim da sam tad prvi put u životu istinski osjetila prožetost vjerom. Ponavljam – tek retrospektivno mogu ovako sumirat i verbalizirat. I nakon 2 refrena koja je otpjevao tada nepoznati neki glas nepoznatog nekog mladića treći se refren zaorio skloništem. Pjevali smo svi u glas. Babe, mame, djeca. I don Jozo. Mogu samo zamislit, kad je nama toliko to tada značilo što je značilo Bojnu Čavoglave slušati golobradom mladiću od 19 godina na Srđu ili u kakvom rovu u Sustjepanu. Ili možda i ne mogu zamislit, tek naslutit…
Kad bude gotovo sve…
I jučer, 6.12.2024., 33 godine nakon tog kobnog ratnog Svetog Nikole kad smo “u čizmicama” mi koji smo bili dobri dobili granate, krv koja se slijevala sa Srđa, vatru i dim, suze…, sa prepunim Stradunom, divnim svojim prijateljima, dragim sugrađanima i gostima iz cijele Lijepe naše, proživljavam sve opisano. Pjevamo u glas DOMOLJUBNE pjesme. Među kojima se i podsjećamo na onu, koju su u odnosu na nas tako zvjerski prekršili: “Ne daj na se, ne daj svoje! Nemoj tuđe prokleto je!”. Srce ko kuća, a u očima suze za svima koji su najvrijednije, život, dali da bi mi danas mogli pjevati u glas u slobodnome, svome gradu. Mi koji sinovima može mo reći da su rođeni “u vrijeme slobode”… U gradu u koji su dobrodošli svi dobronamjerni ljudi. Pa primili smo ih kao dobri domaćini da rade tu sezonama, ako će i cijele godine, prihvatili ih kao sugrađane. One čiji su tate i djedovi pucali po nama. Dakle oprostili smo, ali zaboravit gusle na Žarkovici i vilu koja “kliče zdravo srpski Dubrovniče”?! Kosti mladića po Konavlima, Primorju, Sustjepanu, Srđu…?! “Majke u suzama, djecu u bijegu…”?! E pa nećemo! Naročito jer još uvijek nismo dobili riječi oprosta, štoviše dobili smo i tu nedavno u našem gradu lekciju iz “istorije” predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji nam je poručio kako “Srbija stopostotno stvari iz 1991. vidi drugačije”. Pa eto neka gledaju kako hoće, važno da ne gledaju sa Srđa i klikču uz gusle skupa sa svojim “vilama”. A za to su zaslužni naši heroji kojima još jednom želim reći SLAVA VAM I HVALA!!!
Sad jest gotovo… Ali dobri naš Haris Fočak, pokoj mu duši, tada je u onim svojim božanstvenim stihovima napisao “kad bude gotovo sve”. Rat je gotov, ali nije gotovo sve! Toliki još trpe posljedice tog užasa koji smo proživjeli ’90tih. I bit će im “gotovo sve” tek “taj dan kada odem ti ja, kada zaspem dublje od sna”. Tek tad oni će “naći svoj mir među bijelim brezama…”
Domoljublje-da, ustaštvo-nipošto!
Da je jedna ustaška bila sad 6.12. otpjevana na Stradunu ja bi se pokupila isti tren. Pa svatko tko me zna ili privatno ili prati moj rad, bilo ovaj znanstveno-pravni bilo novinarski zna jako dobro koliko sam angažirana za zaštitu svih ljudskih prava, pišem radove i knjige u kojima se zdušno, perom eto to je moj medij i način, borim za zaštitu svih ljudskih prava. Svih ljudi. Protiv diskriminacije po svim osnovama, pa tako naravno i nacionalnoj. Pa sam napisala i znanstveni rad na temu diskriminacije građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj koja je još prisutna i naravno da je treba iskorijeniti.
I ja takva kakva sam nipošto ne bi sudjelovala u ičemu što naginje prema ičemu suprotnom mojim uvjerenjima, a primarno je da smo u Božjim očima svi isti, ravnopravni. Ali neki, da točno “banda četnici”, su nam htjeli oduzeti naša prava na sve, na koncu i život, tih ’90tih. I ne, ne mogu razumjeti što kome, osim onima koji još uvijek jecaju za propalom idejom srpskog Dubrovnika, mogu smetati domoljubne pjesme na Stradunu.
Istovremeno i tuga i radost. I prkos i ponos. I preplavljujući osjećaj sreće da stojimo na “zemlji dide mog i oca mog”, a ne neke tamo zamišljene i pomno planirane “Velike Srbije”. Ili Jugoslavije, diktatorske države, dođe manje više na isto. I nek’ mi netko više ikad reče kako je bilo onda bolje! Jest možda onima što žive po principu use-nase-podase. Pa im nije bio problem pjevati “Druže Tito…” dok je “ljubičica bijela” otpravljala ljude za izrečeno mišljenje suprotno od režimskog na Goli otok. I ne tvrdim da danas teku med i mljeko niti da je naša demokracija dosegla željenu razinu, svjedočimo svakojakim aferama. Da i opljačkali su nam zemlju ratni i poratni profiteri… Ama svega je bilo i još ima. Ali nek’ me itko ako može demantira kada kažem da danas možeš slobodno reći/napisati javno da smatraš npr. da je premijer/predsjednik/ministar bokun budale. A jeste smjeli to za Tita ili bilo kojeg dužnosnika Komunističke partije Jugoslavije? Oni koji su se drznuli i znatno benignije nešto ili im se još ne zna gdje su im kosti ili su proveli godine utamničeni pod torturama najgore vrste.
Ako ne znaš što je bilo…
I meni su svojevremeno znale zasmetati dok su bile aktualne neke konotacije koje su se vezivale uz Marka Perkovića Thomsona, one koje su ga vezivale uz ustaštvo. Je li negdje nekad zgriješio pa otpjevao što se nije trebalo, nije smjelo, ne znam… Ako jest imale su/imaju institucije neovisne pravne države Hrvatske za baviti se time. Ono što znam/osjećam da je na Stradunu, Dubrovniku ovaj 6.12. dao samo dobro. Osjećaj zajedništva koji je jedino iz ratnih vremena za čim me ponekad uhvati nostalgija. Vjerujem i vas…
