Ovo je prva žena koja je ušla u oslobođeni Knin 5. kolovoza '95.: ''Najljepši dio mladosti ostavljen je sa strane...''
Uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja, donosimo inspirativnu priču o hrvatskoj braniteljici, medicinskoj sestri Terezi Pavlić, koja je prvi put stala pred kameru. Bila je u Sedmoj gardijskoj brigadi te među prvima ušla u Knin. Spasila je 138 ranjenika, a svoju ratnu priču podijelila je s našom Julijom Bačić Barać.
''Ja sam prva žena koja je ušla u Knin, 5.8.1995. To znači s vojskom s prve crte sam se spustila niz Crvenu zemlju i ušla u Knin. Tko je ta? Nikog ne zanima, ali to je povijest.''
Medicinska sestra Tereza Pavlić prva je žena koja je na dan Oluje, prije 30 godina, ušla u Knin kao pripadnica Puma, kojima se pridružila sa samo 28 godina.
''Krenula sam '93. u Sedmu gardijsku brigadu. Prvi teren bio je Biograd, Stankovci, Banjevci, i nakon mjesec dana prelazim u Karlovac gdje i dalje ostajem u pješačkoj bojni, do gašenja Sedme gardijske.''
Ovako je započeo njezin ratni put, o kojem i danas rijetko govori.
''Kad vidite groblja, da ljudi odlaze, da nas je iz dana u dan sve manje... 30 godina. Ne možete uzeti gumicu i reći: ''Od '91. do '95. – idemo to izbrisati.'' Zašto bismo brisali? Bili smo pobjednička vojska.''
Ulazak u Knin sa Sedmom gardijskom brigadom, 5. kolovoza 1995., najsretnijeg dana naše povijesti, nikad neće zaboraviti.
''Osjećaj je bio u suzama i radosti zato što sam izgubila kolegu Gorana Horžića. Imao je dijete od šest mjeseci kad je poginuo. Želja mu je bila ući u Knin, a mi ga ostavljamo iza sebe.''
A kako je mlada djevojka, tada medicinska sestra zaposlena u zagrebačkom KBC-u Rebro, odlučila otići na prvu crtu?
''Gledajući TV, slušajući radio, prijem ranjenika… S radom, pričom, ranjenicima… Film mi se vraća – moji roditelji u Žepču...''
U borbenom sektoru svoje brigade brinula se o ranjenima, izvlačila ih iz borbenih redova i pružala im prvu pomoć, svjesna da je i njezin život u tim trenucima ugrožen.
''Naravno da je bilo straha, ali kad vidite svoju obitelj daleko, u okupiranom području, idete dalje i čekate. Slobodu. Koja nam je došla 5. 8. 1995.''
Tijekom rata spasila je 138 teško ranjenih, a nije to uvijek bila samo pomoć oko fizičkih rana.
''Ono što kažu – odmor, nisam imala odmora. To je ostalo. Gle, treba mi razgovor. Hoćemo porazgovarati? Zašto ne.''
Pod granatama izvlačila je i sanirala ranjenike, a s Pumama je prehodala sve ratne terene.
''Ja ne znam otkud meni ta snaga kad sad vidim gdje smo bili, što smo prošli, kako smo izdržali. Najljepši dio mladosti ostavljen je sa strane.''
Snagu su joj davali njezini suborci. Svaki od njih, nakon ranjavanja, pitao bi isto:
''Kad će se on vratiti nazad? Ranjen, nema šanse da se vrati, ali on razmišlja da hoće. Nevjerojatno. Ali ja nikad nisam čula nijednog da kaže da ide doma.''
Danas sa suprugom i dvoje djece živi u Varaždinu. Kao medicinska sestra radi u Zagrebu, a teškog ratnog razdoblja najradije se prisjeća ovako:
''Najbolje emocije i suze uz Thompsonove pjesme. I ovaj koncert što je bio u Zagrebu jako nam je značio. Bez obzira što je prošlo 30 godina, ali ima tu jačinu.''
Trideset godina Hrvatska živi slobodu, a ljudi poput Tereze zaslužni su za to. Dio života, dio mladosti, poklonila je domovini. I za to joj dugujemo – veliko i glasno hvala.
''Pa vrijedilo je. Lijepa naša. Ipak je vrijedilo.''
