Ovo oko Bleiburga je svima promaklo: ‘Jeste li primijetili što rade kad odaju počast?’
Na zagrebačkom groblju Mirogoj i u Macelju državni vrh, na čelu s predsjednikom Hrvatskog sabora i Vlade, prisjetio se svih onih koji su nakon Drugog svjetskog rata ubijeni osvetnički i bez suđenja.
“Ovako velike tragedije za brojne hrvatske obitelji, u Hrvatskoj i BiH, predstavljale su bolni ožiljak koji je trajao desetljećima, o kojem se nije smjelo govoriti i o kojem se u široj javnosti malo znalo”, poručio je predsjednik Vlade Andrej Plenković.
On je dodao i da se u našoj zemlji osuđuju svi totalitarni režimi, i nacistički i fašistički i komunistički, te da Hrvatska teži za povijesnom istinom i za dostojanstvom svake žrtve: “Želimo da mlade generacije budu upoznate i s bolnim stranicama hrvatske povijesti upravo kako se zločini iz Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega nikada ne bi ponovili.”
“Svi spominju zločin, a nitko zločince”
Iako je državni vrh ovim žrtvama odao počast, iz Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. primjećuju jedan “detalj” koji se godinama kontinuirano ponavlja:
“Istina je, danas se kod nas slobodno može govoriti i pisati o nevinim hrvatskim i ostalim žrtvama, posebno nakon 1945., kada su Titovi partizani i komunisti ubijali pretežno bez suda i suđenja i kada su, kao u Hudoj jami u Sloveniji, žive ljude zazidali ili pak bacali u jame poput Jazovke”, priznaju oz ove udruge, ali dodaju:
“Ako ste primijetili, nitko i dalje od hrvatskih političara ne govori i ne spominje zločince. Njih kao da i nije bilo! Također se prešutno prelazi preko toga tko su bili agresori tijekom Domovinskoga rata, pa se obično na raznim komemoracijama ističe da smo se borili
ili da su nas napali ‘neprijatelji'”.
“Zašto nitko ne zove svjedoke? Ima još živih!”
Do sada, podsjećaju, nitko nije odgovarao za masovna ubojstva nakon Drugog svjetskog rata: “Točnije, niti jedan komunist nije odgovarao za ono što se dogodilo u Bleiburgu, Križnim putovima, zatim u Teznom, Mariboru, Hudoj jami, Jazovki, Maceljskoj šumi, pa i Škabrnji, Vukovaru, Voćinu i na stotinu drugih mjesta diljem Hrvatske i Slovenije, gdje su u velikom broju stradali pretežno Hrvati.”
Govoreći o zločinima ubijanja zarobljene, razoružane vojske, iz ove udruge postavljaju pitanje “je li itko mučio i ubijao Srbe koji su se kao okupatori i zločinci predali u Gornjem Viduševcu pokraj Gline, 8. kolovoza 1995.”: “Jedno je sjećati se zločina, a drugo je pronalaziti krivce i suditi im, tim prije što zločina nema bez zločinaca. Pa, gdje su se onda izgubili zločini partizana i komunista? Ako ih je bilo, a jest, onda i djeca u školi moraju i trebaju znati njihova imena, kako se zločini nikada ne bi ponovili. U Hrvatskoj i Sloveniji još postoje živi svjedoci komunističkog i inog terora, ali nitko ih ne zove i ne pita – kako je bilo?”
