PAKAO VUKOVARSKIH PODRUMA Jedna jedina granata ubila je cijelu obitelj, mamu, tatu i dvogodišnjeg Mateja. Ovo je priča o njima

Emil Aleksander, rođen 19. kolovoza 1959., prije rata radio je u Osječkom telekomu. Bio je talentiran za glazbu i za sport. Svirao je trubu i trombon u puhačkom orkestru Dobrovoljnog vatrogasnog društva grada Vukovara te veslao za Veslački klub Vukovar.

Bio je oženjen Vlastom (rođenom Genčić) iz Osijeka, a ona je radila kao fizioterapeutkinja u vukovarskoj bolnici. Sinčića Mateja dobili su 20. srpnja 1989. godine. Kad je počeo rat, Vlasta se s Matejom sklonila u spomenuto sklonište Vučedolska kapljica u središtu grada, piše portal Domovinski rat, čiji tekst prenosimo u cijelosti.

'Sjedila sam u sobici kad sam začula nekoga kako jauče...'

Jedan podrum koristili su civili, a drugi veza 204. vukovarske brigade, čiji je pripadnik bio i Emil Aleksander. Svakodnevno je održavao sredstva veze kako bi vukovarska bolnica tijekom bitke imala komunikaciju sa Zagrebom. Pri jednoj pauzi otišao je do susjednog skloništa ručati s obitelji i tada su ga zasuli smrtonosni projektili. Teško ranjeni Emil uspio je smoći snage da dozove pomoć, no za njegovu suprugu, sina te majku, koja se također nalazila u podrumu, bilo je prekasno.

'Matej je postao moj najdraži maleni prijatelj u tom podrumu u kojem smo stradali, imali smo mračni podrum kojim su odjekivali moji i njegovi osmijesi, u tom zlu mi smo vidjeli i dalje samo dobro, ne shvaćajući zapravo što se događa izvan tog podruma. I tog dana smo se uobičajeno igrali, kao i svakog dana. I tada se dogodilo najgore... Zadnja slika u mojem sjećanju je kombi u koji su smjestili Mateja i mene, jednog nasuprot drugom. Onako krvava i ranjena, gledala sam u njega. Njegove oči bile su otvorene, ali on se nije micao, pomislila sam, uplašio se.

Tada sam mu se obratila i rekla; Matej, pertla ti se odvezala na cipelici i, kako sam mogla, zavezala sam mu je... Medicinsko osoblje koje nas je vozilo tužno je gledalo u mene, tada nisam shvaćala zašto, gledajući me kako se obraćam mojem malenom prijatelju kojeg više nema… Matejev otac, Emil, spasio nas je da ne iskrvarimo, pozvao je pomoć iako je i sam bio teško ranjen. Toga dana izgubila sam prijatelja, svoju baku i doživjela ono što nitko, a pogotovo jedno dijete, ne bi smjelo doživjeti...', kazala je svojedobno Sanela Vidić Križić, koja je prije četiri godine ispričala Jutarnjem listu svoja dječja sjećanja na opsadu Vukovara.

Dodatnoj, strašnoj dimenziji ove tragedije pridonijela je srpska propaganda koja je tijelo malenog Mateja, zamotanog u zelenu bolničku plahtu, prikazivala u srpskim dnevnim novinama Politika Ekspres kao srpsku žrtvu koju su ubili vukovarski branitelji i pripadnici ZNG-a.

Maleni Matej nije bio jedina žrtva velikosrpske agresije koja je prikazivana na taj način.

Njegovo tijelo ekshumirano je nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja na Novom groblju pokraj Dunava.

Na drugom kraju masovne grobnice pronađeni su njegovi roditelji Emil i Vlasta. Danas svi zajedno počivaju na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.