PARTIJSKA ŠUTNJA I IDOLOPOKLONSTVO GUŠE HRVATSKU: Izgubljeni pobjednički duh nakon Domovinskog rata vidi se još samo u njihovim očima! Ugledajmo se i spasimo našu djecu

Hrvatska politička scena i pogotovo način vladanja Hrvatskom s trgovinskim savezom, složenim po interesnom obrascu i kadrovski selektiranim po osjećaju podanosti, bliskosti, zadivljenosti, lijepom ophođenju, idolopoklonstvu prema stranačkom/partijskom vrhu, ostavljanju dojma u javnosti i sličnim iracionalnim vrijednosnim kriterijima, poprimaju sve jasnije forme samo političkih predstava kojima se želi zadiviti običan, jednostavan i u svakodnevici s puno toga opterećen hrvatski puk. Ukupni je dojam potvrđen u svim, ali u svim provođenim anketama i posebno u egzaktnim razvojnim i socijalnim parametrima kako se silnom retoričkom i nastupnom energijom nastoji uvjeriti neuke i nesklone u svoj stranačko-interesni diplomatsko-politički doživljaj hrvatske stvarnosti. Otklon je vidljiv sa svakim novim pokušajem uvjeravanja pa se s vremenom sve pretvorilo u predstavu i obraćanje s visina, na koje nema apsolutno nikakve javne racionalne reakcije iz unutarnjih redova, a opozicijska se u pravilu podvode pod nužnost političkog djelovanja s obzirom na svoju sadržajnost i vrlo često ideološku zasnovanost.

Povratak na šutnju

Najveći politički zastoji i praktički po puno pokazatelja jasno vidljive prikovanosti Hrvatske za interesnu ideologiju uvjetovani su ili posljedica su primarno unutarnje stranačko/partijske šutnje i nevjerojatnih podaničko-interesnih potreba pa su doživljaji ili njihovo propovijedanje ispravnosti hrvatskog razvojnog smjera, političkog djelovanja, diplomatskog priklanjanja, liderskog i državničkog postupanja i općenito interesno-trgovinskog vladanja Hrvatskom u skladu s osobnim ili grupnim povezanim interesima. Napušteni se nacionalni idealizam i poslijeratni pobjednički zanos danas postavljaju kao retrogradnost uz veliku i često obilatu proračunsku pomoć najamnog novinstva pa je političko-diplomatski let u predstavama jednostavniji i lakši.

Unutarnjom šutnjom i pokrivanjem interesnih pojedinačnih i grupnih potreba dosegla se danas u Hrvatskoj, ako ne i premašila, razina ideološkog pokoravanja protiv kojeg je hrvatski puk većinski ustao i ratom izborio svoju slobodu. Povratak nasljedne ideologije i njezinih generacijskih, obiteljskih ili pozicijskih nasljednika na vlast u novim europskim teritorijalnim okvirima vratio je u Hrvatsku stranačko-partijsku šutnju, anacionalno novinstvo, selekcijski otklon od univerzalnih, a pogotovo hrvatskih civilizacijskih vrijednosti i općenito političku predstavu kao način uspješnog političkog djelovanja. Rezultati su vidljivi po puno osnova; od razine demokracije, gospodarske razvijenosti, financijske nesigurnosti, socijalne podijeljenosti i po najvažnijem – demografskom nestajanju i praznini hrvatskih izvangradskih prostora.

Posebno je za hrvatsku budućnost porazna šutnja u unutarnjim stranačko/partijskim redovima vezana za demografsko nestajanje i gotovo nitko nema elementarne hrabrosti postaviti pitanje ili racionalno problematizirati politički odnos prema najvažnijoj problematici hrvatske sadašnjosti i budućnosti. Naravno, u javnim izražajima, dok se u neformalnim razgovorima jasno sve potvrđuje, pa čak iskazuje i zabrinutost limitiranošću resornih provoditelja želja s vrha i odnosom prema najvrednijem hrvatskom potencijalu.

Jedini bljeskovi

Uspostavljenu unutarstranačko/unutarpartijsku šutnju potiskuju povremeno samo sportski bljeskovi tijekom kojih se vraća hrvatski idealizam, nacionalno zajedništvo i doživljavaju slike Hrvatske kakvu bismo željeli u svakodnevici. Veliki sportski trud, vrijednosna selekcija, način vođenja, povezanost s tribinama i osjećaji pripadnosti podižu Hrvatsku na Olimp, tamo gdje mnogi puno razvijeniji, bogatiji i brojniji teže, i izazivaju nevjericu diljem Europe i svijeta o mogućnostima zemlje prelijepog prostora s tako malo stanovništva, koje uz to još i nestaje. Nisu zato “brutalne poruke” usputne slučajnosti niti osobna nezadovoljstva, već objektivni doživljaji stvarnosti kakvu većinski puk ne želi i najave slika hrvatske stvarnosti koje potvrđuju naše potencijale i mogućnosti. “Poljubi zemlju po kojoj hodaš” gromoglasna je zajednička poruka navijačkog i ostalog puka svima čiji su politički otkloni prema interesnoj ideologiji sa svim negativnim posljedicama za isti taj hrvatski puk apsolutno neprihvatljivi za hrvatsku budućnost. Veliki maestro sportskih i muzičkih tribina i navođenja rukama njezine snage, hrvatski sportaši velikih dometa i nacionalna povezanost hrvatska su potreba. “Divno je bilo ovih dana u Splitu, ugodna je spoznaja da je naš vaterpolo na europskom krovu, da se dekadama održava u svjetskom vrhu. I da, narod voli naše vaterpoliste. Kad su već političari i trenutačna događanja doslovno – dotaknula dno. Kandidatura Splita za domaćina vaterpolskog Eura bila je pun pogodak. Narode, zaslužio si ovo…” (Andrija Kačić Karlin, Dnevno.hr, 10. rujna 2022.).

“Poljubi zemlju po kojoj hodaš”. Veliki muzički napjev simbolička je poruka s hrvatskih tribina svima koji doživljavaju Hrvatsku kao protest njihove neslobode i kao potrebu njezina nacionalnog zatvaranja u neke druge prostorne okvire. Pritom se o hrvatskoj budućnosti, posebno demografskoj, progovara mirnoćom političkog vladanja neprimjerenom ostalim interesnim ideološkim potrebama i uvijek u pravilu podignutim na posebne javne, njima vrijednosne predstave. Zemlja po kojoj hodaš pritom postaje sve praznija, a ukazivači na stvarnost sve manje poželjni pa poruke s tribina postaju poput svjetlosnih signala povratka vrijednosti.

Dokazani otklon

Promocija vladanja, uspješnosti, odgovornosti i velikih postignuća koristi se selektivno u svim mogućim okolnostima, pa čak i u odlascima u Kraljevstva nebeska, potvrđujući današnju hrvatsku političku scenu kao dokazani otklon od idealističkih poslijeratnih zamišljanja neke nove Hrvatske, povezane po puno osnova i sa svojim iseljeničkim potencijalom i bogatstvom. Današnja hrvatska politička stvarnost jasno se ogledala ovih dana po odlascima i političkim reakcijama na njih, potvrđujući i u najtežim trenucima političku selektivnost.

Iako je Hrvatska znanost i ukupnost izgubila veliku akademkinju Alicu Wertheimer Baletić, njezin je ispraćaj prava slika hrvatskog političkog siromaštva i prava slika odnosa prema vrijednostima. Baveći se najvažnijom hrvatskom problematikom, svojim je višedesetljetnim ukazivanjima najavljivala destruktivnu hrvatsku demografsku današnjicu i otvarala znanstvenim i političkim mudracima posljedične razvojne i sigurnosne odnose, no njezin ispraćaj prema vječnom miru prošao je u uskom krugu i bez ijednog javnog političkog i sličnog osvrta. Za razliku od drugih odlazaka poput javnih predstava, pokazivanja i dokazivanja. Što je tek s ostalim odlascima oko 60.000 godišnje ili prirodnim padom s oko gotovo 30.000 godišnje kojih se vladajuće političke predstave gotovo i ne dotiču.

Hrvatska je to naših dana i njihovih vladajućih želja u kojima su obični, svakodnevni i jednostavni pučani samo glasački potencijal i stroj koji treba javnim predstavama uvjeravati u nezamjenjivost, uspješnost, liderstvo i državništvo. Obrazac je postavljen i provediv po potrebi.

“Slijedom navedenog, ovim putem dajemo potpunu i bezuvjetnu podršku premijeru Vlade Republike Hrvatske, Andreju Plenkoviću, koji se svojim državničkim potezima u cjelovitom mandatnom razdoblju evidentno dokazao u najtežim vremenima novije hrvatske povijesti tijekom kojih nas je zadesila pandemija, užasna ruska okupacija Ukrajine, iznimno teška ekonomska situacija izazvana prethodno navedenim situacijama, koja bi se neminovno reflektirala na građane Republike Hrvatske bez donesenih mjera aktualne Vlade” (Narod.hr, 9. rujna 2022.).

Bezuvjetna podrška

Krize su našeg vremena postale svakodnevica s velikim posljedicama na hrvatski i ostali puk i nitko ne spori potrebu izvršnog postupanja, ali uvijek ostaje potreba odgovaranja na nikad neodgovoreno pitanje: Što je s hrvatskim pukom koji nestaje, izumire, stari, iseljava…? Najgori mogući proces koji je svom silinom pritisnuo Hrvatsku nije državničko, nacionalno, razvojno, stranačko, saborsko, odborsko,  sigurnosno pitanje…? Ili se to ne računa u interesnim, ideologijskim i nasljednim osnovama i jednostavno nije u planovima programiranih političkih predstava dokazivanja uspješnosti?

Koliko puta treba egzaktno i projekcijski dokazivati pogubnost negativnih demografskih parametara i trendova kako bi se iz etablirane unutarnje šutnje nacionalni problem prvog reda veličine značenja za hrvatsku budućnost podigao na državničke poteze? Koliko vremena treba proći, ljudi otići i iseliti se, učenika nestati, broj prvašića se smanjiti, sela se isprazniti, škola zatvoriti, razreda ukinuti i još niz ostalih demografskih negativnosti  intenzivirati kako bi se osjetila potreba i pokazala hrabrost unutarnjeg stranačko/partijskog djelovanja?

“Bezuvjetna podrška državničkim potezima” prema svim strateškim nacionalnim problemima Hrvatske, a pogotovo prema najvažnijem, jedina je ispravnost podržavanja političkog i državničkog djelovanja, dok je sve ostalo interesna ideologija pokrivena formalnom nacionalnom simbolikom i retoričkim pozivanjem na uspješnost, liderstvo i državništvo. Nastavak ovakve razine apologije i dalje će prazniti Hrvatsku, usmjeravati mlade prema slobodnoj i razvijenoj Europi otvorenih granica i potreba za jeftinom i besplatnom radnom snagom na tržištu rada (tržištu bez naknada za obrazovanje iz drugih proračuna) i zadržavati ju u središtu najveće demografske ugroženosti u svijetu i na putu za neizvjesnu budućnost.

Krik s tribina zato je upozorenje svima.