Peti Memorijal „Ivan Čalić Džeri“ – dan sporta, sjećanja i zajedništva

SPORTOM U ČAST HEROJU

Ovogodišnji memorijal bio je ispunjen sportskim natjecanjima koja su simbolično objedinjavala snagu tijela, duha i zajedništva. Natjecatelji su se okušali u biciklizmu, šahu, streljaštvu, stolnom tenisu, pikadu, belotu i kuglanju – disciplinama koje su se odvijale u Čemincu, Belom Manastiru i Karancu. Iz godine u godinu memorijal je rastao, a sada je stigao do simboličnog vrhunca – održavanja u općini samog Džerija.

Okupljanje je započelo blagoslovom župnika Župe Srca Isusova, velečasnog Stipe Marića, koji je pozvao na mir, zajedništvo i sjećanje na poginule.

Natjecanju su sudjelovale udruge: UDHOS Koprivnica, HVIDR-a BPS, UHDVDR Ivankovo, UDVDR V. Kopanica, UHBDR Suhopolje, Veterani 145. brigade Dubrava, UDVDR Koprivnica, UDVDR Darda, UHBDR Kastav, UDHOS M. Baotić, VBDR Vukovar, HVIDR-a HVO Odžak, HVIDR-a Požega, UDVDR Požega, UVTGB “Kune” Đakovo, UDHOS OBŽ, Dragovoljac DU i domačin UDHOS Baranja.

Svečani tonovi susreta nisu mogli sakriti emocije koje su prožimale sve prisutne – a najviše se to osjetilo u govoru sestre pokojnog Ivana, gđe. Anuše.

„Izuzetna mi je čast što vas po prvi put mogu pozdraviti u našoj općini – općini mog brata“, kazala je Anuša vidno dirnuta. Ispravila je podatak da nisu rođeni u Čemincu, već su se kao obitelj doselili iz Bosne i Hercegovine, posebno pozdravljajući predstavnike HVO-a – hrvatskih snaga iz BiH.

„Najvažnije je da se družite i da ne zaboravite jedni druge. Vjerujte mi, nećemo vas zaboraviti ni mi koji nismo tako aktivno sudjelovali u borbama. I mi smo, na svoj način, dali doprinos“, poručila je. Naglasila je kako je njezin brat bio jedan od mnogih koji su branili domovinu, dajući za nju ono najvrjednije – vlastiti život.

“Posebno mi je drago što se ovaj memorijal prvi put održava u ovom domu, koji je izgrađen nakon rata. Nadam se da će služiti svojoj svrsi i da će buduća događanja, uključujući i memorijal, ubuduće biti upravo ovdje, u općini Čeminac i u ovom domu.”

“Vama svima želim mnogo sportskog uspjeha. Nije važno tko će pobijediti – važno je da se družite, da ste zajedno i da se ne zaboravljate”, poručila je Anuša.

Načelnik Općine Čeminac Danijel Rešetar obratio se prigodnim riječima:

“Čast mi je biti domaćin. Posebno bih pozdravio obitelj našeg pokojnog Đerija. Zahvaljujem se udruzi dragovoljaca HOS-a Baranje na organizaciji 5. Memorijala ‘Ivan Čalić Džeri’ u Čemincu.

S obzirom na to da je ovo peti Memorijal, a prvi put se održava u Čemincu, velika mi je čast. Zahvaljujem svima koji su svojim doprinosom omogućili da se ovaj memorijal organizira i održi. Nadam se da ćemo i u budućnosti surađivati, te da će se i šesti Memorijal održati u Čemincu. Još jednom vas sve srdačno pozdravljam i zahvaljujem”, poručio je načelnik Rešetar.

Nakon načelnika, obratio se izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, brigadir u miru Željko Kalić:

„Ne okupljamo se samo radi sporta, već zbog čovjeka, domoljuba i heroja koji je dao ono najvrjednije – svoj život. Ovakvi susreti promiču univerzalne vrijednosti: domoljublje, hrabrost i zajedništvo, koje su hrvatski branitelji nosili sve do pobjede.“

Dodao je kako Ministarstvo hrvatskih branitelja kroz ovakve projekte iskazuje zahvalnost i brigu za branitelje, ali i za njihove obitelji. Podsjetio je na trajnu odgovornost pronalaska nestalih i osiguravanje dostojanstvenog života branitelja.

“Iz godine u godinu, na ovom se memorijalu okupljaju Ivanovi suborci i sportski prijatelji, zajedno s obitelji i mještanima, kako bi njegovali uspomenu na njega i promicali univerzalne vrijednosti – domoljublje i hrabrost. Te su vrijednosti hrvatski branitelji nosili na sebi sve do pobjede u Domovinskom ratu. Pokazali smo da je hrabro srce jače od bilo kojeg oružja, a snaga zajedništva i ljubavi prema Domovini snažnija od mržnje koja razara.

Sportska natjecanja i prijateljsko druženje temelj su upravo onih vrijednosti na kojima je izgrađena hrvatska čast – zajedništvo, hrabrost i ljubav prema domovini, u trajno sjećanje na Domovinski rat. To su vrijednosti koje Ministarstvo hrvatskih branitelja snažno podupire. Kroz projekte, inicijative i susrete poput ovog, Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo hrvatskih branitelja promiču zahvalnost i odgovoran odnos prema hrvatskim braniteljima. To potvrđujemo nizom konkretnih mjera i djela.

Zajedno gradimo sustav koji postoji za svoje branitelje i koji osigurava da njihov doprinos nikada ne bude zaboravljen. Briga o zdravlju hrvatskih branitelja i traženje nestalih ostaju naša trajna odgovornost – u tome se nikada nećemo umoriti.

Zato ćemo uvijek biti uz vas – uz obitelji, uz hrvatske branitelje i uz mlade koji čuvaju istinu i uspomenu na naše heroje.”

Tim riječima, brigadir Kalić otvorio je 5. Memorijal ‘Ivan Čalić Džeri’.

“Brat, prijatelj, junak: Sjećanje na Ivana Čovića Džerija iz Čeminca”

U tišini svakodnevice, daleko od političkih govora i zaboravljenih obljetnica, postoje sjećanja koja ne blijede. Postoje životi koji i nakon smrti nastavljaju govoriti – kroz riječi, suze i molitve onih koji su ih voljeli. Jedan od takvih života bio je život Ivana Čovića Džerija, branitelja iz Čeminca, čovjeka koji nije bio poznat javnosti, ali je bio neizbrisivo utkan u srce svoje sestre i svoje zajednice.

Njegova sestra Anuša, starija tri godine, prisjetila se danas svoga mlađeg brata. „Ivan je bio posebno dijete, ali prije svega čovjek i dobričina. Nije bilo osobe kojoj nije priskočio u pomoć. Ako nije mogao sam, uključivao bi mene. To je bila naša svakodnevica – pomaganje, zajedništvo, odgovornost.“ Njihova priča započinje 1968 godine, doseljenjem u Čeminac iz Bosne i Hercegovine, kad je Ivanu bilo tek četiri godine. Tu su odrasli, školovali se i stvarali život.

No, dolazak rata promijenio je sve. Hrvatska je gorjela, a Baranja bila među prvima na udaru. „Nismo bježali, nismo napustili svoj dom“, kaže sestra. „ Bio je odlučan, znao je što radi. Rekao mi je: ‘Ja sam u HOS-u’. Trnci su me prošli, ali sam znala – bio je hrabar i snalažljiv, uvijek prvi kad je trebalo stati za svoje.“

Obiteljska tragedija bila je dvostruka. Stariji brat Ante ranjen je u listopadu 1991. godine tijekom obrane Osijeka u Baranji, na neprijatlejskoj teritoriji, a Ivan ga je nosio na leđima.

„Na leđima ga je nosio, iz okruženja ga iznio, a onda je stradao. Poginuo je 4 mjeseca poslije, taj dan su na Osijek pale tri granate , a jeda od te tri bila je presudna za Ivana. Iza sebe je ostavio samoću, tišinu i prazninu.“

Njegova smrt ostavila je trajni ožiljak u srcu sestre, koja je tada već bila trudna. „Rekla sam sebi – neću plakati. Molit ću. Bit ću jaka…“

Sjećanja ne blijede. Niti rane. „Nema dana da ga netko ne spomene. Kad vidim čovjeka kako hoda kao on, srce mi zadrhti. Bio je visok, snažan, nikad vojnik ni taksist, ali uvijek spreman pomoći. Bio mi je sve – brat, prijatelj, oslonac.“

Danas, mnogi više i ne znaju što se događalo tih godina. Baranjci su, kaže, često bili neshvaćeni, zanemareni, pa čak i nepoželjni. „A ostali smo, borili se, ginuli. Moj brat nije preživio, ali njegova djevojka još godinama je donosila ruže na grob. Kažu da ljudi žive dok ih se sjećamo – pa on živi i danas, kroz mene, kroz moju djecu, kroz svaku molitvu.“

Ivan Čović Džeri nije bio političar, ni vojni zapovjednik. Nije imao činove ni medalje. Ali imao je srce. I hrabrost. Bio je čovjek od povjerenja. I zato, dok traje zaborav, neka ove riječi budu znak sjećanja. Jer on nije samo poginuo – on je dao život. I ne postoji veći ponos od onog kada znaš da si dijelio život s čovjekom koji je živio časno.

Zauvijek brat. Zauvijek junak. Zauvijek naš Ivan.