Pismo palog ratnika

Devedeset prva! Taman sam završio srednju školu, i bio sam na vagi! Nastaviti školu, početi raditi, ili priključiti se dobrovoljcima! Neki iz razreda su pobjegli u Italiju, neki studirati a ja sam se priključio zengama! Bio sam ponosan! Dok su neki držali cure za ruke ja sam u rukama imao papovku! I nije mi bilo krivo! Jer netko je trebao obraniti dom od agresora!

Vrijeme je prolazilo, tijesni rov mi je sa suborcima bio dom! Često smo se smrzavali ali brzo bi se ugrijali uz laganu vatricu rano ujutro! Jednog jutra, išli smo u obilazak i nastradao je moj najbolji prijatelj! Iskrvario je meni na rukama uz riječi: Pozdravi mi majku!

Dani su prolazili bilo nas je sve manje! Mine su bile puno ubojitije od snajpera! Nekoliko dečki je ostalo bez nogu! Neki su poginuli! A neki su i dalje umjesto žena trčali u prvi rov, držeći se puške!

S dvadeset jednom sam stao na minu! Umjesto da sam hodao ulicama Milana ili Berlina ja sam hodao minskim poljima! Da bio sam star dvadeset jednu! Tada su one fakultetlije odgađale vojni rok i stvarali su obitelji dok smo mi stvarali neovisnu Hrvatsku! Neki su postali i ozbiljni političari a neki su otvorili firme bogateći se na račun siromašnih! Neki se danas i ispričavaju u naša mrtva imena onima od kojih smo vas branili! Hvala Bogu što nisam to doživio na ovozemaljskom svijetu!

Danas smo umjesto heroja zločinci, iako smo branili svoje! Jedino što je ostalo je uklesano ime na jednom od spomenika! Kojega malo tko pogleda i upali svijeću!