PJEŠAČIO OD ZAGREBA DO VUKOVARA Za nestale i poginule prehodao je 303 kilometra: 'Najveći su mi problem emocije. Satrle su me'

Žrtveni hod od Zagreba do Vukovara je hod vjere, ljubavi i molitve, samo jedna mala žrtva. Uvidio sam koliko su hrvatski ratnici razbijeni, kaže Klajo

Postoje heroji Domovinskog rata, ali i heroji koji su za ovu domovinu dali svoju djecu, svoje sinove. To su heroji koje više nitko ne spominje. I zato sam im odlučio odati počast žrtvenim hodom, očiju punih suza govori nam Jozo Klarić - Klajo (52). 

Ovaj hrvatski branitelj s dijagnozom uznapredovale Parkinsonove bolesti, za sve nestale u Domovinskom ratu, ali i poginule suborce, propješačio je 303 kilometara, od Zagreba do Memorijalnog groblja u Vukovaru. Njegov žrtveni hod trajao je od 2. do 18. svibnja. Pola puta je, kaže, plakao, a pola pjevao.

– Nakon što su čuli za moju nakanu, mnogi su me pitali “Zbog čega?” “Hoćeš li ti to moći?” “Pa ti si bolestan čovjek!” Teško je nekome tko je slijep od rođenja riječima opisati koliko je lijep zalazak sunca i trenutak kada rudi zora. Tako je nekome teško riječima objasniti moju nakanu. A sve je počelo jednog jutra, kada me u našem skučenom prostoru jedne sobe, moja kći, onako iskreno zapitala: “Tata, a kada ću ja imati svoju sobu?” U tom trenutku nisam imao odgovor, oči su mi se napunile suzama. Prigrlio sam je i jedva procijedio: “Mila, ne znam kada ćeš imati svoju sobu, ali znam da će Bog naći načina “, prisjeća se Klajo. 

Te djetetove riječi zarile su mu se kao nož u srce, osvijestile su ga da je teško bolestan, teško hoda, teško izražava. Da je otac koji svojoj obitelji i kćeri želi pružiti samo najbolje, a to ne može zbog zdravstvenog stanja. Zagrlio ju je, poljubio, i u gluho doba noći zaputio se Majci Božjoj od Kamenitih vrata. Pao je na koljena i u tom mraku i tišini, kroz suze zavapio: “Pomozi mi, ne mogu više!”

- Par dana kasnije vidio sam momka na štakama koji hodočasti u Međugorje. Zaputio sam se prema crkvi Sveta Mati Slobode namjeravajući fotografirati prostor gdje su upisana imena nestalih hrvatskih branitelja. Emocije su vladale mojim bićem, a razmišljajući o boli što svojem djetetu ne mogu pomoći, u jednom sam se trenutku zapitao kako se osjećaju očevi i majke nestalih hrvatskih branitelja, kolika je to patnja i kolika je to rana na srcu i duši tih roditelja - objašnjava nam ovaj branitelj.

Život ga je doveo do Lyliane, majke Jean Michel Nicolliera. Zagrlila ga je poput sina kojeg je izgubila tijekom rata koji je bjesnio u Hrvatskoj za koju se borio. 

Iako ne govori francuski, za tugu i suze ove neutješne majke Klaji nije bio potreban prevoditelj. Savršeno je, bez ijedne izgovorene riječi razumio njezino beznađe i njezin očaj. Želio je napraviti nešto lijepo za nju, ali tada nije znao što.

- Upoznao sam dragu Lyliane, majku Jean Michel Nicoliera. Vidjevši njezinu tugu i suze, u meni se rodila želja da joj barem malo ublažim bol i tugu. Napisao sam knjigu koju sam posvetio njezinom sinu i njoj. I tako je sve krenulo - iskreno priča Klajo. 

Na svoj žrtveni hod ispratio ga je zagrljaj poznanika i Jean Michelove majke, vjera i zavjet koji je sam sebi dao. Gazeći prašnjave ceste Dugog Sela, Kloštra Ivanića, Velike Ludine, Kutine, Novske, Okučana, Nove Gradiške, Bilog Briga, Brodskog Stupnika, Slavonskog Broda, Donjih Andrijevaca, Ivankova, Vinkovaca, Marinaca, boreći se pokoji put s težinom i bolom u nogama, Klajo je susretao ljude koji su mu davali vjetar u leđa i novu snagu. Tri stotine i tri kilometra uspješno je prevalio.

– Nije bilo naporno, nisam posumnjao da neću uspjeti niti u jednom, jedinom trenutku. Meni su najveći problem emocije, satru me, kao što su me satrle u Brodskom Stupniku na grobu Žarku Manjkasu- Crvenkapi. Blokirale su mi i noge, pa sam se taj jedan dan odmorio – kaže Klajo. 

Njegova posvećenost isključuje politizaciju, osobnu korist ili korist skupina i usmjerena je isključivo žrtvama Domovinskog rata.

– Otkada sam obolio, živim na rubu puno toga. Kad sam došao do nigdje, spoznao sam što običan čovjek ne može spoznati. Jer, kad više ne postojiš na ljudskoj ljestvici, onda shvatiš i otkriješ neku drugu ljestvicu. Danas su ljudi bez osjećaja, ne žele pokazati ni empatiju. A na mom žrtvenom hodu ljudi su mi pomogli. Pomalo u čudu, divljenju, svoje emocije su dijelili sa mnom i to je jedan prekrasan način i iskustvo – zahvalno kaže Klajo.

Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja u Vukovaru su mu priredili iznenađenje. Nakon zadnjeg prevaljenog kilometra, u zagrljaj su mu potrčale supruga i kći. Zagrlio ih je čvrsto, najčvršće do sada i osjetio silno olakšanje i zahvalnost.

- Žrtveni hod  od Zagreba do Vukovara je hod vjere, ljubavi i molitve, samo jedna mala žrtva. Pripremajući se za ovaj ogroman pothvat, uvidio sam koliko su hrvatski ratnici razbijeni. Mnogi su sebe i svoj ego postavili ispred svojih ratnika koje su vodili u ratu, a koje bi danas u miru trebali časno predstavljati. Žalosno je kako olako zaboravljaju da su nestali i poginuli mladići cvjetovi koji su temelj hrvatskog doma. Žalosno je koliko svoj ego i sebičnost ističu kao obrazac ponašanja, ni najmanje ne poštujući žrtvu koju je dala hrvatska mladost  – zaključio je Klajo. Kako nam je najavio, već razmišlja o novom hodu za nestale...