Plaćaju li farmaceutske tvrtke znanstvenike da govore neistine?

U doba ove epidemije mnogo se piše i govori kako farmaceutske tvrtke potplaćuju znanstvenike kako bi mogle što bolje prodavati svoje cjepivo. Može li to biti?

Godinu dana prije mog odlaska u mirovinu moj mlađi kolega, s kojim sam radio i koji je kod mene doktorirao, dobio je – i to kao jedini istraživač u institutu! – međunarodni znanstveni projekt. I, još bolje, novac što ga je dobio za projekt mogao je potrošiti samo na troškove međunarodne suradnje. I, da ne dužim, projekt je bio s kolegama iz Srbije, pa sam na račun tog projekta posjetio Beograd i Kragujevac i tamo se lijepo proveo, vidio mnoga lijepa mjesta a usput omastio brke ja(g)njetinom te se osladio svim vrstama srpskih voćnih rakija. Još su bolje prošli kolege iz Kragujevca, koji su na račun međunarnog projekta sa zemljom Europske unije sedam dana ljetovali u Dubrovniku. Lijepo, zar ne?

Iz toga bi se dalo svašta zaključiti. Prije svega da onaj tko daje novac za projekt potplaćuje znanstvenike. Baš tako, reći će čitatelj. Netko je znanstveniku dao novac, a da ga on svojim radom nije zaslužio. Točno. Ja sam za svoj rad dobivao plaću, a sve što sam morao više napraviti je da sam potrošio jedan dan za pripremu predavanja i jedan sat da ga na kongresu izgovorim – no i to mi je vrijeme, kroz plaću, bilo plaćeno! Tjedan dana boravka u Dubrovniku, s putnim troškovima, stoji skoro deset tisuća kuna, a to je novac koji znanstvenik dobije za samo dva sata „prekovremenog“ rada. Tko može više zaraditi?

Prevara, lopovluk, kriminal, krađa ili samo stručno usavršavanje, team building i stimulacija? No, nećemo sad o tome. Ovaj sam članak počeo pisati naveden beskrajnim diskusijama na ovim mrežnim stranicama o tome jesu li znanstvenici korumpirani, jesu li potplaćeni od farmaceutskih tvrtki da bi pozitivno pisali o prednostima cjepljenja, e da bi one bolje prodavale svoju robu.

Jasno je, uz državne linije financiranja znanstvenog rada postoje i one privatne, a to su upravo farmaceutske tvrtke koje s istraživačima iz instituta i sveučilišta sklapaju ugovore, ili – preciznije – prihvaćaju njihove znanstvene projekte. Nije to nije ništa spektakularno, da se razumijemo. Svojedobno sam i sam sudjelovao na projektu iz Plive, a radilo se o pobližem upoznavanju jedne klase organskih spojeva od koje bi se mogao razviti lijek protiv HIV-a. I takva je struktura većine znanstvenih projekata koje financiraju bilo državne bilo privatne organizacije. Svaki je projekt kamenčić u mozaiku koji se polako i strpljivo slaže i gradi.

Znanstvenici mogu biti, kao što sam već spomenuo, preko projekata korumpirani, no to se samo tako čini. Možda bismo istraživali nešto drugo da nismo dobili međunarodni projekt ili projekt privatne tvrtke, to je istina, istina je i da financijer znanstvenih istraživanja utječe na temu, a počesto i na smjer istraživanja, no ipak nimalo ne utječe na njihov rezultat. Po završetku projekta treba napisati izvještaj, u kojemu se uz specifikaciju troškova nalazi i izvještaj o dobivenim rezultatima. Pritom nije dovoljno pisati samo o onome što se saznalo, što se napravilo i dokle se došlo, nego treba navesti i znanstvene radove u kojima su rezultati objavljeni. A kad je to tome, o znanstvenim radovima riječ, onda nitko nikoga ne može potplatiti.

Da bi se rezultati objavili treba napisati znanstveni rad, a potom ga poslati u neki – što ugledniji – međunarodni znanstveni časopis. Nakon što se rukopis zapremi, a urednik ocijeni da temom odgovara profilu njegova časopisa, šalje ga na adrese dvojice autoru nepoznatih recenzenata. O njihovom sudu ovisi hoće li se ili neće rukopis objaviti. Dobro je ako recenzenti pronađu samo omaške i nesklapnosti, ako se njihove opaske zadrže samo na uredničkoj razini. Nađu li problem u metodologiji, neprimjerenom pristupu, a posebice ako vide da zaključci ne proizlaze iz rezultata, rad se ne može objaviti u tom, a teško i u bilo kojem drugom časopisu.

Drugim riječima, i da se vratimo na našu temu, autor koji bi zagovarao efikasnost cjepiva protiv korone bez pravih argumenata ili bi na silu htio ublažiti uočene nuspojave, ne bi mogao objaviti svoje rezultate. Na kraju bi i kod svoga financijera, farmaceutske tvrtke, loše prošao jer ne bi mogao ni s čime dokazati da je nešto napravio za utrošena sredstva.

Treba reći i to da se negativni rezultati mogu objaviti kao i oni pozitivni. Ako se istraživanje valjano obrazloži, svejedno je do kakvih se rezultata došlo ili – da kažem jasnije – u znanosti se vrednuju činjenice, a ne nade i očekivanja.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te, naravno, BUG online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda, a danas je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.