Plan oporavka recept je za katastrofu: Novac javnom sektoru, račun plaća privatni sektor. Zvuči poznato?
Prošli tjedan Vlada je konačno predstavila dugo očekivani Nacionalni plan oporavka i otpornosti. I premda u 80 stranica dugom dokumentu možemo pronaći svakojake informacije, one koje bi trebale biti ključne za evaluaciju kvalitete Plana javnosti još uvijek nisu poznate. Zasad znamo da se Plan sastoji od šest komponenti, znamo koliko će od ukupno 49 milijardi kuna bespovratnih sredstava biti uloženo po komponentama i pripadajućim podkomponentama, i znamo koje su reformske inicijative povezane s pojedinim podkomponentama. Međutim, ne znamo u koje točno investicije i programe će se uložiti navedeni novac i o kojem je točno iznosu novca riječ. I još važnije, ne znamo koja će biti raspodjela tog novca između javnog i privatnog sektora.
S obzirom na nazive i opise komponenti i podkomponenti logično bi bilo očekivati da jedino u najvećoj komponenti Gospodarstvo, na koju je alocirano 26 milijardi bespovratnih sredstava, ima stvarnog prostora za ulaganja u privatni sektor. No kako podkomponente Gospodarstva sadrže ključne riječi kao što su energetska tranzicija, prometni sustav, gospodarenje otpadom, vodno gospodarstvo i prometni sustav, čini se da će dominantna većina bespovratnih sredstava biti pod kontrolom javnog sektora. Ključna riječ u prethodnoj rečenici je kontrola.
Zašto je problematična kontrola javnog sektora?
Zašto je kontrola javnog sektora nad bespovratnim milijardama problematična? Zato što je ekonomsko zaostajanje s kojima se Hrvatska suočava od stjecanja neovisnosti pa do danas rezultat trajnog i preinvazivnog upliva političkih elita kroz javni sektor u ekonomske procese i tržišne sile s ciljem stjecanja i trajnog zadržavanja kontrole nad nacionalnim materijalnim resursima. Materijalni resursi dakako uključuju i sva europska sredstva, pa tako i ova bespovratna iz Fonda za oporavak. Drugim riječima, Plan oporavka koji omogućuje politički kontroliranom javnom sektoru da raspolaže većinom bespovratnih sredstava, iako taj isti javni sektor propagira korupciju i ortakluke, nikako ne može proizvesti optimalne ekonomske rezultate. Baš suprotno, to bi mogao biti pravi recept za katastrofu.
Naime, ekstenzivna politička kontrola ekonomskih procesa u zemlji koja se manifestira kroz ortački kapitalizam dovela je do jačanja javnog sektora i s njim povezanog onog dijela "privatnog" sektora koji posluje isključivo putem javnih nabava s javnim sektorom. Tijekom vremena ortaklucima združeni javni i paraprivatni sektor istiskuju stvarni privatni sektor, čineći ekonomsku strukturu sve tromijom, sve zatvorenijom i i sve upućenijom na samu sebe, slabeći rast proizvodnosti i trajno urušavajući međunarodnu konkurentnost ukupnoga gospodarstva. Ovi procesi, kontrolirani od strane političkih elita koje su ovom državom upravljale posljednja tri desetljeća, predstavljaju izvorišni razlog za niske stope ekonomskog rasta zbog kojeg je Hrvatska u tri desetljeća svoje neovisnosti od treće najbogatije postala druga najsiromašnija nove zemlje članice Europske unije.
Dakle, baš prevelikom uplivu politike u ekonomske procese, ortačkom kapitalizmu i korupciji možemo zahvaliti što smo zemlja članica Unije koja je u terminima bruto domaćeg proizvoda dobila najviše bespovratnih sredstava. I sada ćemo tih 12 posto BDP-a bespovratnih sredstava potrošiti kako? Tako da nastaviti proširiti upliv politike na ekonomiju i podržavati te iste sektore i ta ista ponašanja zbog kojih smo se sveli na europsku sirotinju i tako za sebe "izborili" najviše bespovratnih sredstava. Zbilja, što bi s takvim planom moglo krenuti po zlu?
Iako se sam dokument zove Nacionalni plan oporavka i otpornosti, zbog njegove usmjerenosti na javni sektor u nazivu može ostati riječ oporavak, ali se iz naziva odmah u startu može izbaciti riječ otpornost. Zašto? Kada u gospodarstvo ulijete na bilo koji način 12 posto BDP-a novca koji nećete knjižiti kao javni dug i na kojeg nećete plaćati kamate, za posljedicu ćemo sasvim sigurno imati ekonomski rast, odnosno oporavak. Takva ekonomska akcija naprosto mora izazvati reakciju. No taj rast BDP-a će biti jednokratan, i on će biti manji nego što bi mogao biti da je Plan u većem obujmu uključivao direktno (odnosno ne kroz javne nabave) i privatni sektor.
Istovremeno, kontrola javnog sektora nad bespovratnim sredstvima neće dovesti do povećanja potencijala naše ekonomije da proizvodi više proizvoda i usluga na učinkovitiji način, ili će dovesti do manjeg povećanja tog potencijala zahvaljujući inzistiranju da se sredstva uliju u ionako tromi i neučinkoviti javni sektor. Drugim riječima, ako se bespovratna sredstva usmjere dominantno u javni sektor, ono što će izostati jest povećanje otpornosti gospodarstva. Umjesto toga, svjedočiti ćemo daljnjem jačanju javnog sektora, bilo u vidu povećanog zapošljavanja i/ili jačanja njegovog upliva na ostatak gospodarstva, istiskivanju privatnog sektora, daljnjem narušavanju ionako nekonkurentne ekonomske strukture, i - ne manje važno - daljnjem širenju i produbljivanju kontrole političkih elita nad ekonomskim procesima. O tome sam, uostalom, već i pisala u komentaru na ljeto prošle godine, kada je Vlada prvi puta najavila da će većina novca iz Plana oporavka ići javnom sektoru.
Stavljanje bespovratnih milijardi pod političku kontrolu, odnosno pod kontrolu javnog sektora, vrlo je očekivan Vladin potez
Izvor: Cropix / Autor: Damir Krajac / CROPIX
S obzirom na to da je svrha političkog natjecanja u zemlji stjecanje i zadržavanje kontrole nad nacionalnim resursima, što dakako uključuje i bespovratna sredstva, stavljanje bespovratnih milijardi pod političku kontrolu, odnosno pod kontrolu javnog sektora, vrlo je očekivan Vladin potez. Vlada ga, štoviše, nije ni skrivala, već ga je potpuno otvoreno najavila još ljetos. No ni poduzetničke udruge ni oporba te najave očito nisu shvatili ozbiljno jer strukturu alokacije sredstava ni jedni ni drugi nisu sporili sve do početka ožujka, kad je već bilo prekasno za bilo kakve veće intervencije u sam sadržaj Plana.
Nije nebitno ni da će se najznačajniji dio od 12 posto BDP-a bespovratnih sredstava trošiti ili od proljeća 2024. do proljeća 2025., kada se u Hrvatskoj održavaju sva četiri izborna procesa ili netom uoči tog vrlo intenzivnog izbornog razdoblja. Rijetke bi stranke u takvim uvjetima uspjele odoljeti kušnji zova polaganja kamena temeljaca i rezanja svečanih vrpci, i prepustile kontrolu nad silnim milijardama privatnom sektoru u situaciji kada te iste milijarde mogu poslužiti i za povećanje BDP-a i za prikupljanje političkih poena i izbornih glasova. Troškove propuštenih prilika ionako ne zbraja nitko, za razliku glasova na izborima.
Bespovratni novac nije posve besplatan
Na kraju valja napomenuti i da bespovratni novac iz Fonda za oporavak ipak nije baš posve besplatan. Njegova cijena je gubitak dijela naše fiskalne suverenosti. Naime, Europska komisija je ustanovljavanjem instrumenta EU sljedeće generacije u sklopu kojeg se formira Fond za oporavak i otpornost prvi put dobila pravo uvođenja vlastitih poreza zemljama članicama, kako bi mogla vraćati novac posuđen za financiranje proslijeđenih bespovratnih sredstva. Više o tome sam pisala u spomenutom komentaru.
Trenutno Europska komisija razmatra uvođenje čitavog niza poreza kojima će se financirati bespovratna sredstva, od poreza na financijske transakcije, preko posebnog poreza na dobit, do digitalnog poreza i poreza na velike kompanije. Svim navedenim porezima zajedničko je da ih plaćaju korporacije. Tko će, dakle, preko vlastitih leđa djelomično financirati dodjelu bespovratnih sredstava javnom sektoru u Hrvatskoj? Pa kako trenutno stvari stoje, to će biti upravo oni koji će ujedno vrlo vjerojatno biti i najveći gubitnici u raspodjeli tih istih bespovratnih sredstava - hrvatski poduzetnici - odnosno stvarni hrvatski privatni sektor. Javni sektor dobitnik, privatni sektor gubitnik. Hm, zvuči poznato, zar ne?
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Portala Dnevnih Novosti.
