PLAVO VALENTINOVO Zajec je objavio: ‘Imamo Dinamo!‘

Kad je Velimir Zajec izišao iz klupskih prostorija i objavio "Imamo Dinamo", sva ona masa navijača ispod zapadne tribine zapala je u delirij. Još nekoliko minuta ranije nervoza, napetost, poneki obračun s policijom, prijetnja da bi sve moglo otići u neželjenom smjeru. Frustracije i ožiljci, nakupljeni kroz godine borbe za povratak imena, prijetili su da će eksplodirati ako ishod glasovanja bude drugačiji. Ali, nije bio, klupska Skupština je s 43 glasa 'ZA' i jednim 'PROTIV' izglasala vraćanje "svetog imena". Bilo je to na Valentinovo... Sad već prije 22 godine.

I doista, ljubav je na Dan zaljubljenih zavladala u Maksimiru, među dinamovcima. Zapravo, teško se sjetiti kad je modri puk bio toliko jedinstven kao tog Valentinova, kad su gotovo svi disali kao jedan i kad se toliko bezuvjetno slavila neka velika pobjeda. Borba za povratak Dinama ujedinila je, uglavnom, sve strane, sve tribine. I ako su različito politički razmišljali, bili ideološki suprotstavljeni, na nogomet gledali drugačijim očima, s južne, sjeverne, istočne ili zapadne tribine, svi su na svoj način podržavali tu borbu.

Neki glasno vičući "Dinamo, Dinamo", neki s tragovima pendreka na leđima jer se ljudima u svečanoj loži nije sviđao transparent "Dinamo svetinja", neki samo pljeskom kad bi začuli kako se Maksimirom ori "Dinamo". Neki su iz protesta zapalili svečanu ložu i tartan stazu, neki bojkotirali utakmice, neki samo šutjeli jer su se bojali ili nisu smjeli glasno reći, ali su u sebi zdušno navijali...

Tko zna, s odmakom od 30-ak godina, a govore tako neki svjedoci vremena, možda bi stvari bile drugačije da su u klubu, jednostavno, 1991. odlučili Dinamo preimenovati u Građanski, još tada ga službeno proglasiti nasljednikom "onog" Građanskog. Reći će drugi da bi sve bilo lakše i da se Dinamo odmah prozvao Croatia, da bi narod to nekako prihvatio.

No, prvo promjena u "hibrid" HAŠK Građanski, pa tek onda u Croatiju, uz stalni prkos i tvrdoglavo ponavljanje predsjednika dr. Franje Tuđmana kako je "Dinamo neprihvatljivo, komunističko ime" i kako su "oni koji ga prizivaju strani plaćenici", dodatno su potaknuli bunt i borbu za povratak imena. Koje je u navijačkim srcima imalo šire, veće značenje od pukog imenjaštva klubovima iz "Moskve, Pančeva i Dresdena"...

Bilo je to Valentinovo za Dinamove navijače nešto poput rušenja Berlinskog zida. Euforija, društvena pobjeda, početak jedne nove ere, koja otvara nove perspektive i ostvaruje najluđe navijačke snove. Vjerojatno nisu znali da će se u iduće 22 godine nagledati toliko toga - nebrojenih trofeja, povijesnih europskih vrhunaca i velikih pobjeda, igrača koji su dosegnuli svjetske razine i zacrtali Dinamo, zagrebački, debelim slovima na nogometnoj karti Europe, ali i svakojakih razočaranja, lige za ostanak, prijetnji stečajem i bankrotom, optužnica i sudskih procesa, pravnih smicalica, zabrana, podjela i sukoba...

Uz još uvijek isti pogled na isti stadion, pred kojim su, već tada ruševnim, stajali na Valentinovo 2000., naelektrizirani i nestrpljivi čekali da se ukaže Velimir Zajec i izgovori povijesnu rečenicu u zadnjem činu njihove borbe i najvećeg zajedništva. Već koji sat kasnije baš je Zajec "zaradio" pepeljaru u glavu, kao kolateralna žrtva jedne birtijaške svađe.

Svađe zbog Dinama!