Plenković napravio neshvatljiv propust – kako će ovo objasniti građanima?
Zbog čega nije iskorištena još jedna prilika da se MOL-u nametne standardni koncesijski ugovor o podjeli dobiti između države i operativne naftne tvrtke, nije mi poznato. Ovako Republika Hrvatska i dalje naplaćuje najmanju moguću koncesijsku naknadu MOL-u za svoju naftu i plin, daleko manju nego što to čini i Mađarska koja je suvlasnik tog istog MOL-a, i manje od bilo koje druge države za koju su ti podaci javno poznati i dostupni.
Početkom prošloga tjedna hrvatsku javnost neugodno je iznenadila spoznaja da je INA u prošloj i ovoj godini izvozila sirovu naftu iz slavonskih polja u Mađarsku. Ali nitko nema pravo na čuđenje jer je izvoz sirove nafte iz Slavonije samo neminovna posljedica zatvaranja rafinerije u Sisku.
MOL je još krajem 2014. izradio planove za prijevoz i transport 600.000 tona nafte u rafinerije u Rijeci, Bosanskom Brodu, Pančevu i mađarskoj Százhalombatti, a isti su iscurili u medije u veljači 2015. Tadašnja Vlada odmah se usprotivila planovima MOL-a, a ondašnji premijer Zoran Milanović u Saboru je izjavio: “Jasno je da je u MOL-ovom interesu obustaviti svaku proizvodnju u Hrvatskoj i preko benzinskih crpki INA-e prodavati derivate iz svojih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj. Vlada će se takvim planovima suprotstaviti, pa da vidimo tko je jači”. Pet godina kasnije Vlada Andreja Plenkovića očito nije htjela onemogućiti izvoz sirove nafte i njenu preradu u Mađarskoj, iako je to vrlo lako mogla učiniti.
RH JE MOGLA I TREBALA ISKORISTITI ZATVARANJE SISAČKE RAFINERIJE
INA je više od pola stoljeća prerađivala slavonsku naftu u Sisku i hrvatske vlasti su vrlo dobro znale da u slučaju zatvaranja sisačke rafinerije ta nafta može ili ostati pod zemljom ili samo uz njihovu pomoć i dozvolu biti transportirana u neku od gore spomenutih rafinerija u bližem i daljem susjedstvu. Budući da je vrijednost godišnje proizvodnje nafte u proteklih 18 godina, ovisno o kretanju svjetske cijene nafte, bila između 200 i 460 milijuna američkih dolara, nije bilo za očekivati da će MOL tek tako ostaviti tu naftu i dalje u hrvatskome podzemlju.
Troškovi eksploatacije 3,8 milijuna barela nafte godišnje na poljima Beničanci, Stružec, Žutica, Šandrovec, Ivanić, Lipovljani, Jamarice, Đeletovci, Jagnjedovac i Bilogora sigurno nisu veći od 75 milijuna dolara, te je Republika Hrvatska mogla i trebala iskoristiti planirano zatvaranje sisačke rafinerije za promjenu kolonijalnoga koncesijskog ugovora o eksploataciji nafte i plina.
MOL-U NAPLAĆUJEMO NAJMANJU MOGUĆU KONCESIJSKU NAKNADU
MOL je u svojim planovima o transportu nafte iz Slavonije izrađenim 2014. razmatrao prijevoz željeznicom, autocisternama i naftovodom JANAF-a. Prijevoz tolikih količina nafte željeznicom ili autocestama nije samo logistički već i sigurnosni problem te ga nije bilo moguće realizirati bez odgovarajućih dozvola državnih ili regulatornih vlasti.
Transport nafte naftovodom zahtijevao je određene investicije i njegove tehnološke preinake jer naftovod JANAF-a nije bio ni predviđen ni građen za prijem i transport nafte iz slavonskih polja. Zbog toga se tadašnji premijer Zoran Milanović i mogao javno usprotiviti planovima MOL-a te lakonski izjaviti: “Vidjet ćemo tko je jači, MOL ili Vlada”. Očito je ne samo da Vlada Andreja Plenkovića nije htjela oneraspoložiti mađarsku naftnu tvrtku, već i da je postala njenom zlatnom ribicom te joj je skriveno od očiju javnosti ispunila sve tri želje o transportu i prijevozu sirove nafte.
Zbog čega nije iskorištena još jedna prilika da se MOL-u nametne standardni koncesijski ugovor o podjeli dobiti između države i operativne naftne tvrtke, nije mi poznato. Ovako Republika Hrvatska i dalje naplaćuje najmanju moguću koncesijsku naknadu MOL-u za svoju naftu i plin, daleko manju nego što to čini i Mađarska koja je suvlasnik tog istog MOL-a, i manje od bilo koje druge države za koju su ti podaci javno poznati i dostupni.
HRVATSKE NAFTNE REZERVE PRETVORENE SU SU NJIHOVU KASICU-PRASICU
Ono što je naročito tragično jest činjenica da novi koncesijski ugovori za moguća nova hrvatska nalazišta nafte i plina nisu mogući bez podjele dobiti između države i koncesionara, a da su naftna i plinska polja, koja je Republika Hrvatska uglavnom naslijedila od svoje socijalističke prethodnice, protivno svakoj logici i zdravoj pameti jednostavno darovana omiljenom mađarskom partneru i njegovoj državi.
