Plenković se hvali, a istina je malo drugačija: ‘Što za jednog Hrvata zapravo znači rast BDP-a?’

Hoće li se blagostanje hrvatskih građana u ovoj i iduće dvije godine smanjiti ili povećati? Ne postoji kristalna kugla koja bi to sa sigurnošću otkrila pa je najpouzdanija prognoza na koju se možemo osloniti ona europskog “ministarstva gospodarstva“, točnije Opće uprave za ekonomsku i financijsku politiku, u sastavu “europske vlade”, preciznije Europske komisije.

A Directorate-General for Economic and Financial Affairs i ove je jeseni objavio svoju prognozu kretanja ekonomija cijele Europske unije i svih pojedinih država članica, pa tako i Republike Hrvatske. To je prognoza koju svjetski ekonomski analitičari, pa tako i hrvatski, najželjnije očekuju. “Jesenske ekonomske prognoze Europske komisije najvažnije su od tri godišnje jer briselski ekonomisti na njima najdulje rade i objavljuju najviše detalja”, napisao je na svojem blogu “Ekonomski lab” Velimir Šonje.

Kao (ipak još) najboljom aproksimacijom blagostanja ekonomisti se koriste realnim bruto domaćim proizvodom ili BDP-om, ukupnom vrijednošću svih proizvedenih proizvoda i usluga u zemlji u godini dana umanjenom za inflaciju, te ukupnim BDP-om podijeljenim s brojem stanovnika (per capita). Mjereno realnom promjenom BDP-a, ukupno blagostanje svih hrvatskih građana u ovoj bi se godini trebalo realno povećati za 2,6 posto, u idućoj za 2,5 posto, a u 2025. za 2,8 posto. Povećanje je minimalno, na rubu onoga koje se smatra “prirodnim”, ali ljude ipak veseli.

Recimo samo uzgredno da bi i udjel zaposlenih u radno sposobnoj populaciji trebao blago rasti, udjel nezaposlenih padati, a i za rast cijena potrošačkih dobara europski ekonomisti prognoziraju da bi se s ovogodišnjih 8,1 posto trebao dogodine spustiti na 2,4, a u 2025. na 1,6 posto (možda i preniskih, na razinu s koje ekonomija lako sklizne u deflaciju).

Realno bogatstvo

Što za Hrvatsku i njezine građane zapravo znači tih 2,5 do 2,8 posto realnog rasta BDP-a? Te su prognozirane stope rasta osjetno veće od prognoziranog prosjeka Europske unije od 1,3 do 1,7 posto na godinu, kao i eurozone od 1,2 do 1,6 posto. No razlika u brzini rasta od samo 1,2 ili 1,3 posto na godinu znači da Hrvatska po realnom bogatstvu ili blagostanju u dogledno vrijeme neće doseći ni prosjek Europske unije. A budući da će zemlje članice EU-a “u razvoju”, ili bivše komunističke države u središnjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi imati realne stope rasta BDP-a slične hrvatskima ili čak nešto bolje, u vremenu za koje ima smisla raditi prognoze Hrvatska će jedva sačuvati prosjek deset najsiromašnijih država članica Europske unije.

Naime, kako je na nedavnom tradicionalnom savjetovanju hrvatskih ekonomista u Opatiji pokazao sveučilišni profesor emeritus Ljubo Jurčić, prosjek BDP-a po glavi stanovnika 10 najbogatijih država članica EU-a je 47.390 eura, a deset najsiromašnijih 14.280 eura. Sa svojih 14.660 eura Hrvatska je iznad Bugarske i Rumunjske, u rangu s Mađarskom, a osjetno ispod Češke, Poljske ili Slovačke. Da bi u idućih deset godina sustigla današnji prosječni bruto domaći proizvod Europske unije, pod pretpostavkom da on prestane rasti, Hrvatska bi svoj BDP morala udvostručiti, što znači deset godina rasti po realnim prosječnim stopama od sedam posto.

S realnim rastom od 2,5 do 2,8 posto Hrvatska na dosezanje europskog prosjeka u dogledno vrijeme može zaboraviti! U današnji relativno (u odnosu na druge tranzicijske zemlje) loš položaj Hrvatsku je dovelo veliko zaostajanje u novom tisućljeću, osobito nakon globalne Velike recesije 2008./2009. Ako se promatraju s istim ishodištem 2005. godine, pokazao je Ljubo Jurčić u Opatiji, poljski se BDP do 2022. godine gotovo udvostručio (rast od 195 posto), Slovačka je narasla 70 posto, Slovenija 45 posto, a Hrvatska samo oko 30 posto.

Prosječno je Hrvatska u novom tisućljeću rasla samo 1,5 posto na godinu, a znatno su brže od Hrvatske rasle i Srbija te Bosna i Hercegovina (obje po 2,5 posto). Tek nakon 2014. Hrvatska je došla na putanju rasta paralelnu s putanjama ostalih bivših komunističkih država istočne Europe, ali još bez vidljivog sustizanja.

Industrijska politika

Kao razloge hrvatskog sporijeg rasta Ljubo Jurčić vidi “nizozemsku bolest” – pretjeranu ovisnost o turizmu i europskim fondovima, precijenjenu kunu i deviznu klauzulu, uvođenje eura bez zadovoljavanja realnih kriterija, uvođenje drugog mirovinskog stupa (s udarom na prvi stup i javne financije), lošu strukturu investicija (premalo proizvodnih resursa) i porezna rasterećenja koja nisu bila u funkciji razvoja.

Za Hrvatsku “nije problem što stare tvornice propadaju, problem je što nema dovoljno novih”, poentirao je Jurčić u Opatiji. Hrvatskoj je stoga nužna industrijska politika, odgovor na pitanje što i gdje proizvoditi kako bi rast bio brži i kako bi Hrvatska svojim dohotkom po glavi stanovnika sustigla barem lanjski prosjek Europske unije od 37.150 dolara.

 

Možda treba podsjetiti da su se čipovi u Hrvatskoj već proizvodili, u Zagrebu, u Tvornici poluvodiča Složene organizacije udruženog rada RIZ, što je bilo kratica od Radio-industrija Zagreb. Imao je RIZ i razvoj i proizvodnju i radioelektronike, kao i Tvornicu odašiljača, jednu od samo nekoliko takvih na svijetu. Tim tvornicama i njihovim proizvodima 1978. godine, prije nego što će otići k Titu na Brijune, došao se diviti i kineski premijer Hua Guofeng. I sve su propale. Ali ne u pretvorbi i “ortačkoj privatizaciji”, kako se to često misli i piše. Propale su kad je nestala Jugoslavenska narodna armija, njihov glavni kupac.

Naime, glavni naručitelj razvoja i gotovih proizvoda tih tvornica bila je JNA, i to za domaće potrebe kao i za fantastično lukrativni izvoz po cijelom svijetu. A na temelju vojne namjenske, razvijala se i komercijalna proizvodnja poluvodiča za potrošačku elektroniku, za radijske i televizijske odašiljače i prijamnike, razne mjerače, elektroničke satove, kalkulatore, ispravljače, EKG uređaje itd.

Eksplicitna nastojanja

Svjetska ekonomska superzvijezda, engleska ekonomistica Mariana Mazzucato, u svojoj knjizi “Država poduzetnica” (Školska knjiga, Zagreb) mogla je i na primjeru RIZ-a, jednako kao što je to učinila na nebrojenim američkima, zorno demonstrirati kako su današnje najvažnije i najdohodovnije tehnologije zapravo prije 30, 40 ili čak 50 godina nastale za potrebe razvoja oružja, a inicijalno (eng. seed money) financiranje za njih došlo je najvećim dijelom iz vojnih proračuna.

Jednako tako tehnologije koje će postati komercijalne za 20 ili 30 godina danas nastaju u laboratorijima koji rade za vojske svjetskih velesila. Može li im Republika Hrvatska nekako konkurirati, može li se Vlada premijera Plenkovića nekako u njih uključiti? Mogla bi kad bi uopće mogla znati za njih, kad one ne bi bile najstrože čuvana vojna tajna.

Vlastitu vojsku koja bi mogla prema domaćoj industriji nastupati strateški kao što je to činila JNA Hrvatska nema niti je kao članica NATO-a i Europske unije može imati. Jedino rješenje za Hrvatsku bilo bi da joj NATO i Europska unija dogovorno i planski njezinim sveučilištima, institutima i privatnim tvrtkama povjere neki djelić razvoja i proizvodnje vojne tehnike, koji bi hrvatske tvrtke potom mogle i smjele i komercijalizirati na zajedničkom tržištu i u svijetu. Možda se nešto takvo već i događa, ali javnost to ne zna, a u ekonomskim indikatorima se ne vidi.

Istodobno, pogledi na industrijsku politiku se mijenjaju. Eksplicitna nastojanja da se promijeni struktura ekonomske aktivnosti radi postizanja nekog društvenog cilja i dalje su samorazumljiva. Taj cilj tipično je poticanje inovacija, produktivnosti i ekonomskog rasta, no može biti i zelena tradicija, bolja radna mjesta, razvitak zaostalih regija, izvoz proizvoda i usluga ili nadomještanje uvozne robe.

“Industrijska politika tradicionalno se fokusirala na poticanje proizvodnih industrija kao što su čelik, automobilska, brodogradnja, avio ili poluvodička, pa je tako dobila i ime”, pišu jedan od vodećih svjetskih autoriteta za razvojnu politiku sa Sveučilišta Harvard Dani Rodrik i suradnici u studiji “Nova ekonomika industrijske politike” (NBER, working paper 31538).

“No naša je definicija bez ograničenja i uključuje potpore uslužnom sektoru, jednako kao i određenim vrstama istraživanja i razvoja (R&D).”

Razvoj usluga

Drugim riječima, za propalom hrvatskom tradicionalnom industrijom možda uopće ne treba žaliti niti joj treba tražiti zamjenu u proizvodnim djelatnostima. Kako piše Rodrik, inače veliki ljubitelj Hrvatske, industrijskom politikom može se poticati i razvoj usluga, dakako, s visokom dodanom vrijednošću, održivih, inkluzivnih, “zelenih”, izvoznih, s velikim plaćama za zaposlenike. To bi osobito moglo vrijediti za male i otvorene zemlje ne osobito obdarene prirodnim resursima (poput ruda, nafte ili plina), s malim brojem i velikim odljevom stanovnika.

Povijest industrijskih politika dobro je istražena, iskustva su bogata i vrijedna, no ono što vrijedi za velike zemlje ne mora vrijediti i za male: ekonomije poput hrvatske traže drukčija i suvremenija promišljanja. Ni hrvatski ekonomisti ni članovi Vlade nisu dosad poticanju razvitka uslužnog sektora osim turizma poklanjali nikakvu pozornost i to bi se moralo promijeniti.