PLJUŠTE REAKCIJE Padaju kritike na ratni film nagrađen u Cannesu: ‘Pobrkali smo heroje’

Nakon što je splasnula euforija oko nagrade za najbolji kratki film koja je ove godine u Cannesu dodijeljena hrvatskom redatelju Nebojši Slijepčeviću za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, vrlo brzo započele su i kritike koje mahom dolaze iz redova hrvatskih branitelja. Kritike se, doznajemo, ne tiču samoga filma – već onoga što se s njime željelo postoći u javnosti.

Spisateljica, kolumnistica i vukovarska braniteljica Tanja Belobrajdić, u svom je gostovanju na Televiziji Slavonije i Baranje najprije čestitala redatelju i ekipi na ostvarenom uspjehu, ne sporeći čovječnost i hrabrost glavnog junaka Tome Buzova.

Podsjetimo, riječ je o Hrvatu iz Kaštela koji se kao umirovljeni oficir JNA 1993. našao u vlaku Beograd-Bar iz kojeg su četnici najprije legitimirali, a potom u selu Štrpci izvukli i likvidirali sve Bošnjake. Buzov je bio jedina osoba u vlaku smrti koja je digla glas protiv tog bezumlja, a koji je zbog svog pokušaja spašavanja Bošnjaka – i sam likvidiran.

“Taj film bi se trebao drugačije zvati”

“Tomo Buzov je Hrvat iz Kaštel Novog, živio je u Beogradu i on je umirovljeni oficir iz bivše JNA. On, iako je napravio jedno hrabro djelo, daleko je iza svih onih osoba kojima bismo mi kao Hrvatska trebali dati priznanje. Taj film bi se možda prije trebao zvati ‘Čovjek koji je prestao šutjeti’ jer do veljače 1993. godine, kao Hrvat i kao netko tko je živio u Srbiji i tko je umirovljeno vojno lice, prešutio je Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik, stradanje svog naroda pod agresijom one vojske u kojoj je on do jučer radio”, kazala je Belobrajdić.

Tomo Buzov se, pojasnila je, našao u tom vlaku zato što je išao u posjet svom sinu koji je bio na služenju vojnog roka u Podgorici i ubijen je od onih od koje je mogao vidjeti puno ranije što su radili na brojnim ratištima: “Nije popularno stišavati tu euforiju, film govori o jednoj hrabrosti koju je tada trebalo pokazati, ali trebamo se zapitati je li to bilo baš tako”.

Ustvrdila je i da ovaj nagrađeni film za nju osobno nije “hrvatska priča”, već svojevrsna rehabilitacija JNA: “Film pokazuje Bele orlove kao počinitelje i ‘jednog pripadnika JNA koji je odreagirao’. Slično se dogodilo i na Ovčari kada se sve prebacilo na domaće teritorijalce, pripadnike paravojnih srpskih snaga, četnike, dok je tadašnja JNA bila ‘izvan toga”.

“Ovo je jugoslavenska, a ne hrvatska priča”

Ova uspješna književnica smatra kako je Hrvatska ‘pobrkala heroje” navodeći primjer Milana Turkalja, vukovarskog heroja i bivšeg zatočenika koji je u srpskim logorima digao glas protiv zlostavljanja i mučenja logoraša: Milan se podigao, uzeo njegovu štaku i počeo tući čuvare oko sebe, vikao je: ‘Ne možete nas tući, mi smo hrvatski vojnici, nismo životinje. Još će se pjevati ‘Lijepa Naša živjela Hrvatska’. To reći u tim okolnostima, prvo zaštiti ranjenog suborca, skočiti na naoružane čuvare kada je taj čin značio sigurnu smrt i još tako govoriti o svojoj Domovini zaista je čin nevjerojatne hrabrosti.”

Sa Tanjom Belobrajdić se slaže i Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.) koji ističe da još nismo čuli za igrani ili dokumentarni film u kojem se ističe pravedna i junačka hrvatska borba za slobodu, a da je dobio značajniju nagradu na nekom većem međunarodnom filmskom festivalu: “Očito je da priča treba biti obrnuta… Nitko ne postavlja pitanje, što je Hrvat do 1993. radio u srpskoj vojsci, je li kao njihov oficir možda ranije sudjelovao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, je li obučavao agresorske vojnike, zašto nije napustio Beograd i prijavio se u Hrvatsku vojsku, zašto nije pomogao sinu da izbjegne služenje JNA i slično.”

vratili iz JNA, ali s – ratnim zrakoplovom.