Početak Domovinskog rata nije bio iznenađenje – bio je pripreman

Tiha eskalacija: kraj veljače 1991. kao prijelomni trenutak prema ratu

Kraj veljače 1991. godine označava završnicu razdoblja tzv. tihe eskalacije, faze u kojoj se Domovinski rat još ne vodi otvorenim oružanim sredstvima, ali su svi njegovi ključni preduvjeti već uspostavljeni. Riječ je o danima u kojima politička pobuna prerasta u sigurnosnu prijetnju, a ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske biva sustavno potkopavan.

Nakon protuustavnih odluka lokalnih srpskih vlasti u zapadnoj Slavoniji, osobito u Pakracu, kojima se pokušalo izdvojiti dijelove teritorija Republike Hrvatske i pripojiti ih tzv. SAO Krajini, postalo je jasno da se ne radi o izoliranom incidentu ili lokalnom političkom neslaganju. Naprotiv, radilo se o dijelu šire, koordinirane strategije čiji je cilj bio razbijanje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske još prije njezina formalnog osamostaljenja.

U tom kontekstu, Jugoslavenska narodna armija postupno, ali sve otvorenije, napušta ulogu formalno neutralne savezne vojske. Iako se javno pozivala na očuvanje „ustavnog poretka SFRJ“, u praksi je JNA tolerirala i logistički podupirala srpske pobunjeničke strukture, preuzimala kontrolu nad ključnim sigurnosnim točkama i vršila snažan psihološki i politički pritisak na legalne institucije Republike Hrvatske.

Istodobno, na terenu se bilježi ubrzano naoružavanje srpskih paravojnih skupina, stvaranje paralelnih „organa vlasti“, blokade policijskih postaja i otvoreno nepriznavanje odluka Sabora i Vlade Republike Hrvatske. Time se ustavno-pravni poredak sustavno razgrađuje iznutra, dok se izvana osigurava vojna i politička potpora pobuni.

S hrvatske strane, situacija je izrazito složena. Hrvatska je u tom trenutku prethodno razoružana kroz odluke iz 1990. godine, institucionalno ograničena saveznim zakonodavstvom i izložena snažnom međunarodnom pritisku da „ne provocira sukob“.

Unatoč tome, hrvatske institucije ubrzano jačaju sigurnosnu i obrambenu pripravnost, svjesne da se sukob više ne može izbjeći političkim ustupcima. Riječ je o defenzivnoj pripremi, usmjerenoj isključivo na očuvanje ustavnog poretka i zaštitu građana, a ne o izazivanju oružanog sukoba.

Važno je naglasiti: u ovom razdoblju rat formalno još nije započeo, ali je već bio planski pripreman. Ne donose se više samo političke odluke – stvaraju se oružane strukture, raspoređuje se tehnika, utvrđuju linije podjele i testiraju reakcije hrvatske vlasti i međunarodne zajednice.

Zbog toga kraj veljače 1991. s pravom nosi naziv „tiha eskalacija“. To su dani bez masovnih bitaka i bez velikih naslova, ali s iznimno velikom povijesnom težinom. Upravo u tim „tihim“ danima postaje neporecivo da se Republika Hrvatska suočava s organiziranim pokušajem nasilne secesije i budućeg oružanog sukoba.

Razumijevanje ovog razdoblja ključno je za razumijevanje Domovinskog rata u cjelini. Rat nije započeo iznenada niti stihijski – započeo je sustavno, politički i sigurnosno, upravo u danima poput ovih na prijelazu iz veljače u ožujak 1991. godine.