Pogledajte prezentaciju Nikole Banića o nevjerodostojnosti jasenovačkog popisa

U utorak 28. listopada 2025. godine u Hrvatskom saboru održan je okrugli stol pod nazivom „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“ koji je i prije početka podigao mnogo prašine. Okupljeni su na stručan način, svatko iz svoje perspektive, rasvijetlili logor Jasenovac koji je već godinama jedna od najkontroverznijih točaka naše povijesti. Nikola Banić, jedan od govornika, održao je zanimljivu prezentaciju pod nazivom “STEM pristup Jasenovcu” u kojoj je ukazao na manjkavost i nevjerodostojnost službenog popisa jasenovačkih žrtava.

Nezavisni istraživač i inženjer računalstva Nikola Banić ovom se temom bavi već godinama i na mnogim je primjerima dokazao da su mnogi s jasenovačkog popisa žrtava umrli drugdje, neki i desetljećima nakon kraja Drugog svjetskog rata.

Govornici okruglog stola u organizaciji zastupnika stranaka DOMiNO i Hrvatskih suverenista, osim Nikole Banića, bili su Igor Vukić i Pero Šola, a moderator je bio Krešimir Čabaj iz stranke DOMiNO.

Kritika političke i aktivističke ljevice: „Zašto se boje istine?“

Žestok otpor ljevice najavi znanstvene rasprave o Jasenovcu otkriva staru matricu: sve što ne odgovara njihovoj ukorijenjenoj verziji povijesti proglašava se revizionizmom i pokušajem negiranja zločina. Takav pristup ne služi istini — on služi očuvanju političkog monopola nad interpretacijom prošlosti.

Umjesto otvorenog dijaloga i povjerenja u stručnjake, predsjednik SDP-a traži zabranu rasprave u najvišoj instituciji Republike Hrvatske. Documenta i slični aktivistički krugovi idu i dalje — tvrde da je „sramotno“ uopće razgovarati o Jasenovcu u Saboru. Kao da je demokracija sramota, a istina prijetnja.

Milorad Pupovac i njemu bliske organizacije godinama nastupaju kao čuvari jedine dopuštene istine, ne zato da bi čuvali sjećanje na žrtve, nego zato što im takav narativ donosi političku moć i stalnu poziciju moralnih arbitara hrvatskog društva.

Ivo Goldstein već desetljećima nastupa iz pozicije povijesnog autoriteta koji, umjesto poticanja istraživanja, pokušava unaprijed diskvalificirati svakoga tko postavi pitanje metodologije, statistika ili izvora. Znanost se tako pretvara u dogmu.

Organizacije poput Documente i Veritasa, koje se vole predstavljati kao borci za suočavanje s prošlošću, u praksi rade suprotno:
blokiraju svako novo saznanje koje bi moglo dovesti do preciznijeg broja žrtava i jasnijeg razumijevanja karaktera logora.

Ako je sve već „apsolutno poznato“ — zašto se boje dodatnih istraživanja?
Ako su brojevi „nedodirljivi“ — čega se toliko plaše?

Istina ne treba zaštitare — treba hrabre ljude i otvorene arhive.

Sabor nije ničija privatna utvrda niti mjesto cenzure. On pripada hrvatskim građanima, a oni imaju pravo znati povijest onakvu kakva je bila, a ne onakvu kakva političkim elitama odgovara.

Oni koji danas najglasnije viču protiv istine — zapravo su najviše u strahu od onoga što bi se moglo otkriti.