Pokrenuo to zloglasno političko uporište Srba u Hrvatskoj: Gotovina mu poremetio plan

NIJE SE DOBRO PROVEO

Dobrica Ćosić bio je jedno od najutjecajnijih, ali i najkontroverznijih političkih i ideoloških imena bivše Jugoslavije. Književnik, političar, ideolog – i samoprozvani otac nacije – Ćosić je ostavio dubok trag u povijesti Balkana. Njegovo političko djelovanje imalo je ključnu ulogu u oblikovanju srpske nacionalističke misli krajem 20. stoljeća, a njegovo ime nezaobilazno je kada se govori o raspadu Jugoslavije. Upravo na današnji dan maknut je s čela Jugoslavije…

Rođen 1921. godine u selu Velika Drenova, Ćosić se kao mladić priključio partizanima i postao gorljivi komunist. Iako je u mladosti bio blizak ideji jugoslavenskog bratstva i jedinstva, tijekom desetljeća njegov se pogled na društvo i državu sve više fokusirao na srpsku nacionalnu perspektivu. Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina počinje se distancirati od službene politike, nezadovoljan položajem Srba u federaciji.

Vrhunac Ćosićeve ideološke transformacije bio je upravo početak 80-ih, kada se otvoreno suprotstavio politici Josipa Broza Tita. Tada je tvrdio da se nad Srbima, osobito onima na Kosovu, vrši teror te je pozivao na hitne promjene.

Smjena s funkcije i povratak kroz Miloševićevu ideologiju

Na današnji dan, 1. lipnja 1993., Dobrica Ćosić smijenjen je s funkcije predsjednika tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, koju je obnašao od 1992. godine. Bio je to kulminacijski trenutak njegove službene političke karijere, ali i početak kraja njegove formalne moći, iako je njegov ideološki utjecaj nastavio oblikovati događaje u regiji još godinama kasnije.

Ćosićeva politička rehabilitacija i povratak na scenu u 80-ima poklopili su se s usponom Slobodana Miloševića. Njegovi govori i mitinzi, posebice onaj na Gazimestanu 1989., u kojima se pozivao na povijesnu borbu za srpstvo i prikazivao Srbe kao ugrožen narod unutar Jugoslavije, snažno su inspirirali Ćosića. Njih dvojicu je povezivala zajednička nacionalistička agenda i ideja o “obrani srpskog naroda” gdje god se on nalazio.

Ćosić se, kao nekadašnji komunista, lako uklopio u novu retoriku i politički pravac. Vjerovao je da se Srbi moraju politički i teritorijalno konsolidirati, čak i po cijenu raspada Jugoslavije i rata. Njegove ideje bile su izravna inspiracija za mnoge procese koji su doveli do krvavih ratova na tlu bivše države.

Osnivanje Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj

Godine 1989. Dobrica Ćosić, zajedno s Jovanom Raškovićem, sudjelovao je u osnivanju Srpske demokratske stranke (SDS) u Hrvatskoj. Ta je stranka uskoro postala političko uporište Srba u Hrvatskoj, a njen utjecaj kasnije će biti ključan u događajima koji su doveli do rata i osnivanja samoproglašene Republike Srpske Krajine.

Već sljedeće godine, 1990., Ćosić ponovno širi svoj politički utjecaj osnivanjem istoimene stranke i u Bosni i Hercegovini – ovaj put u suradnji s Radovanom Karadžićem i Biljanom Plavšić. Ta politička struktura poslužila je kao okosnica organizacije srpskih političkih interesa u BiH, koji su kasnije pretočeni u Republiku Srpsku, entitet koji je nastao u ratnom kaosu s jasnim ciljem odvajanja od središnje vlasti u Sarajevu.

Ćosićeva ideološka prisutnost bila je vidljiva u svakom dijelu tog političkog projekta. Iako formalno nije bio vojni zapovjednik niti predsjednik entiteta, njegovi spisi, govori i političke teze služile su kao ideološko gorivo velikosrpskom projektu.

Srpska demokratska stranka (SDS) u Hrvatskoj, koju su 1989. osnovali Dobrica Ćosić i Jovan Rašković, odigrala je ključnu ulogu u raspadu Jugoslavije i početku rata u Hrvatskoj — ali je nakon toga potpuno nestala s političke scene.

Završili pred Haškim sudom

SDS je osnovan s ciljem artikuliranja interesa Srba u Hrvatskoj u trenutku kada je HDZ dolazio na vlast, a međuetničke tenzije su rapidno rasle. Stranka je tražila političku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj, a nakon što su prvi zahtjevi odbijeni, sve se više radikalizirala i povezivala s politikom Beograda, osobito Slobodana Miloševića.

SDS je vrlo brzo postala politička okosnica pobune dijela Srba u Hrvatskoj 1990.-1991. i izravno sudjelovala u stvaranju tzv. Republike Srpske Krajine (RSK). Stranka se praktički stopila s pobunjeničkom vlašću, a njezini čelnici (uključujući Milana Babića i Milana Martića) kasnije su završili pred Haškim sudom.

Nakon vojno-redarstvene operacije Oluja 1995., u kojoj je teritorij RSK vraćen pod kontrolu hrvatskih vlasti, SDS de facto prestaje postojati. Većina njezinih vođa pobjegla je u Srbiju ili Republiku Srpsku, a sama stranka nikad nije bila obnovljena kao politički entitet u poslijeratnoj Hrvatskoj.

Danas SDS nema nikakvog formalnog nasljednika u Hrvatskoj. Političko predstavljanje Srba preuzele su druge stranke, prije svega Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) Milorada Pupovca, koja djeluje unutar hrvatskog političkog sustava i surađuje s vladama različitih boja.

Dakle, SDS u Hrvatskoj završio je kao politički projekt koji je izazvao pobunu, sukobe i tragediju — i nestao zajedno s padom tzv. RSK. Ostao je simbol propale ideje o “srpskoj autonomiji” u Hrvatskoj koja je završila ratom.

“Otac nacije” i paradoksalna ostavština

Dobrica Ćosić sebe je volio nazivati “ocem srpske nacije”, a mnogi su mu taj naslov i pripisivali, bilo s odobravanjem ili kritikom. Njegovi romani, eseji i dnevnici puni su ideoloških stavova koji zagovaraju obranu srpskog identiteta, ali i često predstavljaju iskrivljeni pogled na realnost drugih naroda u Jugoslaviji. Ćosić je vjerovao da su Srbi kroz povijest neprestano bili žrtve nepravdi, što je koristio kao opravdanje za političke projekte koji su često završavali nasiljem.

Ironično, dok se Ćosić zalagao za očuvanje srpstva, svojim djelovanjem pridonio je razaranju ideje zajedničke države koju je u mladosti zastupao. Njegova ostavština tako ostaje duboko podijeljena – za jedne vizionar, za druge ideolog ratova, etničkih čišćenja i podjela koje su razorile regiju.

Povijesna težina lika koji je utjecao na tokove rata

Dobrica Ćosić umro je 2014. godine u Beogradu, ostavivši iza sebe bogat književni opus i još kontroverzniju političku baštinu. Njegovo ime ostaje simbol jedne epohe – epohe u kojoj je nacionalizam nadvladao multietničku ideju Jugoslavije i u kojoj su riječi izgovorene na mitinzima bile dovoljne da zapale fitilj rata.

Danas, na godišnjicu njegove smjene s predsjedničke pozicije, vrijedi se prisjetiti kako jedan pisac može postati ideologom naroda i kreatorom politike. U slučaju Dobrice Ćosića, to nije bila fikcija – već stvarnost koja je obilježila živote milijuna ljudi.