POKUŠAJ ATENTATA NA LIDERA HDZ-a, dr. FRANJU TUĐMANA - BENKOVAC, 18. OŽUJKA 1990.

Ispred hotela Asseria u Benkovcu, tog 18. ožujka 1990. godine, već oko 10:00 sati prijepodne okupilo se mnoštvo hrvatskih domoljuba očekujući dr. Franju Tuđmana i njegove suradnike.

 To su svečano ozračje od početka pokušale pokvariti skupine ratobornih srpskih ekstremista čiji je cilj bio izazvati incident i isprovocirati sukob, kako bi se za sve okrivilo HDZ i omrznutog Tuđmana koji je uživao veliki ugled i potporu u narodu. Trebalo je dokazati da je ta stranka "ekstremistička", "proustaška" i "antisrpska" - kako je to već u krugovima srpskih propagandista kolalo od njezine pojave na javnoj sceni, te spriječiti njezino djelovanje i "u ime Jugoslavije" Hrvatskoj nametnuti politički okvir po diktatu Srbije i njezinih trabanata. Među Srbima u tadašnjoj SFRJ postojala je jaka struja koja je po inerciji težila zadržavanju povlaštenog položaja što ga je ovom narodu od 1945. godine do raspada (siječnja 1990.) osiguravao Savez komunista Jugoslavije.

 Sve je kulminiralo kad se za govornicom pojavio dr. Franjo Tuđman. Na pozornicu su poletjele pivske boce, kamenje, jaja, a unaokolo se prolomili uzvici: "Ubit ćemo Tuđmana!"; "Tuđmane - dušmane!"; "Slobo - Slobodo!"; "Benkovac je Srbija", dok su se na račun Hrvata orile uvrede: "Šiptari!...Šiptari!"; "Fašisti!…Fašisti!"; "Ustaše!…Ustaše!" itd., a klicalo se Miloševiću, Srbiji i Jugoslaviji. Jedva se moglo čuti govornike.

 Poslije nekih 20-ak minuta od izlaska za govornicu dr. Tuđmana, Srbin Boško Čubrilović se pokušao približiti lideru HDZ-a i došavši u neposrednu blizinu pozornice iz džepa je izvadio pištolj, s očitom namjerom da puca na njega. Redari su ga svladali, što je izazvalo metež i još više razjarilo srpske ekstremiste koji su nastavili s provokacijama i uvredama.

 Tri dana poslije (21. ožujka), Predsjedništvo SR Hrvatske osudilo je postupke Srba u Benkovcu, ali to nije utjecalo na smirivanje stanja. Iza svega je stajala Srbija, dok su dužnosnici iz saveznog vrha jednostavno šutjeli prepuštajući Slobodanu Miloševiću i njegovim populistima nesmetano vršljanje po Hrvatskoj, kao i ranije po Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori.

 Srpska propaganda nastojala je minorizirati incident i sve ono što se događalo 18. ožujka u Benkovcu, istraga je opstruirana, a glavni materijalni dokaz (pištolj Boška Čubrilovića) misteriozno je "nestao" iz policije, pa su počele kružiti glasine kako je riječ o "plinskom" pištolju, uz tvrdnje da je sve "prenapuhano" i da Čubrilović nije htio ubiti dr. Tuđmana. Na kraju je osuđen na uvjetnu kaznu. I dok je Čubrilović u Srbiji slavljen kao heroj, srpski komunisti i skloni im mediji s porugom su govorili o svemu obrušavajući se na HDZ, koji je za mnoge i u samoj Hrvatskoj (pa i Ivicu Račana i njegove komuniste) bio "stranka opasnih namjera" od samoga početka - iako je skupove ove stranke odlikovala umjerena retorika i naglašena želja za demokratizacijom društva uz stalno i opetovano naglašavanje kako će u novoj državi svi građani, neovisno o podrijetlu, vjeri, rasi i naciji uživati sva prava po najvišim demokratskim standardima civiliziranog svijeta.

 No, ako je u ovom slučaju doista i bila riječ o provokatoru, postavlja se pitanje:

 Što je bio cilj provokacije? Kako to da su se Srbi koji su tvrdili kako su "ugroženi" u Hrvatskoj, odlučivali na ovako radikalne akcije za koje su jako dobro znali kako će pored ostaloga izazvati uznemirenje javnosti, pogotovu većinskog, hrvatskog naroda? U svakom slučaju, trebalo je spriječiti djelovanje HDZ-a i dr. Tuđmana - likvidacijom vođe stranke ili izazivanjem krvoprolića na nekom od skupova, što bi bio alibi za zabranu ove stranke i to je ono što su ekstremni srpski nacionalisti nastojali ostvariti po svaku cijenu..

 Protivnici hrvatske samostalnosti znali su kako su slijedeći mjeseci prijelomni. Hrvatsku su očekivali parlamentarni i predsjednički izbori, a raspoloženje javnosti je govorilo da HDZ i njezin lider imaju realne šanse za pobjedu. 

 Boško Čubrilović umro je 2003. godine. Nikad nije objasnio razloge svoga čina. I nije šutio bez razloga. Sve je to bilo dijelom šireg plana skrojenog u tadašnjim tajnim službama (KOS-u i SDB-u). On je bio samo pijun - lutka u rukama onih koji su iz Beograda vukli konce i Srbe u Hrvatskoj gurali u rat protiv susjeda i naroda s kojim su do tada živjeli u miru.

Amaterska (VHS) snimka događaja u Benkovcu, 18. ožujka 1990.:

Zlatko Pinter/PDN