POKUŠAJ VOJNOG PUČA U SFRJ, 12 - 15 OŽUJKA 1991.

 Pripreme za uvođenje izvanrednog stanja u cijeloj SFRJ, pri čemu bi vojska (JNA) preuzela vlast i potom u savezu sa Srbijom pokušala ostvariti koncept unitarne države, započele su već u siječnju 1991. godine, kad SDB, KOS i Informativna služba SSNO konstruiraju "aferu Špegelj" uz pomoć montiranog "dokumentarnog" filma u kojem se hrvatsku vlast nastoji prikazati kao zločinačku i optužiti je da uz pomoć "naoružanih paravojnih formacija HDZ-a" planira izazvati krvoproliće i rat u Jugoslaviji. Ovaj je film od 25. siječnja 1991. godine nadalje, u desetak dana prikazan najmanje 15 - 20 puta, na svim TV kanalima koji su u to vrijeme bili dostupni Srbiji i Beogradu i podigao je veliku prašinu u cijeloj zemlji, pogotovu Srbiji i Crnoj Gori, gdje su ove prozirne konstrukcije spomenutih tajnih službi i propagandista iz SSNO bile primljene zdravo za gotovo, kao istina i činjenice.

 No, kreatorima projekta "Velike Srbije" se žurilo i nisu imali vremena čekati da se situacija "zakuha" u mjeri koja će omogućiti uporabu sile (onako kako se to godinama već radilo na Kosovu), utoliko prije što je "balvan revolucija" (na području kninske "SAO Krajine") trajala od 17. kolovoza - dakle, više od 5 mjeseci, a da još uvijek nije pala ni jedna srpska glava, pa su pribjegli pritisku kroz institucije sustava.

 Iako je nasilno ukinula autonomiju pokrajinama (Kosovu i Vojvodini), Srbija je zadržala glasove njihovih predstavnika u kolektivnom šefu države (Predsjedništvu SFRJ), tako da su ona i Crna Gora imale 4 glasa - jednako koliko preostale 4 republike. Računajući na to kako će "pritisnuti" člana Predsjedništva iz BiH (koji je bio Srbin) i dobiti taj peti glas, započela je režirana predstava u Beogradu.

 Naime, 12., 14. i 15. ožujka 1991. godine održana je sjednica "Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ" (nazočni su bili članovi Predsjedništva SFRJ, Glavnog štaba JNA i čelnik SSNO). Na njoj je pored ostaloga trebalo donijeti dvije ključne odluke: o uvođenju izvanrednog stanja na području cijele SFRJ i povišenom stupnju bojeve gotovosti JNA. Bio je to pokušaj vojnog puča, pri čemu je vojska lojalna Srbiji i Slobodanu Miloševiću trebala preuzeti vlast u zemlji i nastaviti sa započetim ostvarivanjem srpskog nacionalnog programa.

 Podsjetimo kako su u to vrijeme već jasno izražene osvajačke namjere Beograda prema republikama zapadno od Drine s ciljem stvaranja "Velike Srbije" s granicama na liniji: Virovitica - Karlovac - Karlobag, te da su u Srbiji, Crnoj Gori i dijelovima Hrvatske i BiH s većinskim srpskim življem formirane brojne naoružane paravojne skupine - mahom pročetničke provenijencije. Stoga se ovaj postupak Generalštaba JNA, Veljka Kadijevića i srpsko-crnogorskih članova Predsjedništva SFRJ može promatrati jedino kroz tu prizmu.

 Članove Predsjedništva je pred zgradom u kojoj je bilo sjedište ove institucije dočekao časnik JNA. On ih je bez ikakvog objašnjenja uputio u vojni autobus kojim su odvezeni u vojni objekt "Karaš" (na Topčideru, Beograd) - u atomsko sklonište smješteno u podrumu. Sjednica je održana u hladnoj prostoriji, u neregularnim uvjetima, budući da su odmah započeli pritisci predsjednika Predsjedništva SFRJ, Borislava Jovića, saveznog sekretara za Narodnu obranu, Veljka Kadijevića i načelnika Generalštaba Blagoja Adžića na članove kolektivnog šefa države, kako bi se donijele unaprijed pripremljene odluke.

 U mučnom ozračju, pri čemu su članovi Predsjedništva iz Makedonije, Slovenije, Hrvatske i BiH konstantno "stiskani", kako od strane najviših vojnih dužnosnika, tako i od predsjedavajućeg Jovića i predstavnika Srbije Slobodana Miloševića, na kraju je došlo do blokade Predsjedništva. Srbija je (iako je ukinula autonomiju pokrajinama) zadržala članove Predsjedništva iz Vojvodine i Kosova i njihove glasove, te je s Crnom Gorom imala četiri glasa, koliko i preostale četiri republike, pa je rezultat glasovanja bio 4 : 4.

 Odlučujuću ulogu u svemu odigrao je predstavnik BiH u Predsjedništvu SFRJ, Bogić Bogićević. Nije popustio izravnim pritiscima koje su na njega vršili Jović, Milošević, Adžić i Kadijević i glasovao je "protiv". Iako su ga "lomili" cijelu noć 14/15. ožujka, on nikako nije popuštao. U jednom trenutku, Borislav Jović, iznerviran upornim odbijanjem da se povinuje njihovoj volji, uzviknuo je: "Bogiću, pa ti si Srbin!"

"Jesam, ali prije svega zastupam interese građana BiH", odgovorio je ovaj.

(Vidi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/covjek-koji-je-1991-rekao-ne-milosevicu-i-kadijevicu-vraca-se-na-scenu-nakon-30-godina-15006742)

 Nakon toga, Veljko Kadijević je ljutito izašao iz bunkera.

 Bogićević je glasovao "protiv" u dobroj vjeri da će spriječiti rat, svjestan toga što spremaju Srbija, Crna Gora i JNA.

 "Ja jesam Srbin po nacionalnosti, ali ne po profesiji" - znao je reći odgovarajući na upite onih kojima je taj njegov postupak bio nerazumljiv.

 Nažalost, ono što je bilo zacrtano u "Memorandumu" i skrojeno u velikosrpskom ratnom štabu SANU već 1986. godine, nastavilo se ostvarivati - preko naoružavanja srpske manjine u Hrvatskoj i BiH i stvaranja kriznih žarišta, a potom i otvorenom agresijom s područja Srbije i Crne Gore (3. srpnja 1991. godine).

Dio snimka sjednice "Vrhovne komande OS SFRJ", Beograd, 12 - 15. 3. 1991.:

Zlatko Pinter / PDN

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge hrvatskih branitelja RH / Portal Dnevnih novosti.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.