Pola milijuna Hrvata proglasili ustašama, a partizansku pjesmu digli na tron

Doček bez mjere: Zagreb između zabrana i dvostrukih standarda

Zagreb je Novu godinu dočekao uz vatromet, glazbu i poruke koje su – htjeli to neki priznati ili ne – bile duboko političke. Dok se u isto vrijeme prebrojavaju etikete i dijele teške optužbe, samo nekoliko tjedana ranije javnost je svjedočila još jednoj zabrani koncerta Marko Perković Thompson. I tada, kao i sada, poruka je bila jasna: jedni su poželjni, drugi su problem.

Prozivati stotine tisuća ljudi “ustašama” jer pjevaju pjesmu-budnicu iz Domovinskog rata – Bojna Čavoglave – nije lapsus, nego planski diskurs. Nije problem u pokliču, kako se često tvrdi, nego u publici: domoljubima, vjernicima, mladima koji se ne srame reći da poštuju Boga, Domovinu i obitelj. To je ono što smeta. Zabrane ne donose rješenja; one samo razotkrivaju svjetonazor onih koji ih nameću.

Jer, dok se koncert domoljubnog izvođača zabranjuje, na dočeku Nove godine – u srcu glavnog grada Republike Hrvatske – bez zadrške se pjeva Bella Ciao, pjesma koja je u suvremenom hrvatskom kontekstu postala politički simbol jedne strane povijesti. Pjesma partizanskog pokreta, uzdignuta do moralne vertikale, bez ikakvog odmaka prema posljedicama komunističke vlasti koja je uslijedila.

O tzv. “antifašizmu” govori se selektivno. Rijetko se spominje da je Zagreb 1945. “oslobođen” gotovo bez borbi, ali s posljedicama koje su uslijedile odmah potom. Prema procjenama povjesničara, u Zagrebu i njegovoj okolici nakon ulaska partizanskih jedinica stradale su tisuće civila, bez suđenja, u likvidacijama i poratnom teroru. Na razini Hrvatske, komunistički režim je u poraću i kasnijim godinama odnio desetke tisuća života – Bleiburg, Križni put, masovne grobnice – činjenice koje se sustavno relativiziraju ili prešućuju.

U tom svjetlu, pjevanje “cvijeta partizana” na dočeku Nove godine nije neutralan kulturni čin. To je politička poruka. Poruka da su jedne žrtve “prihvatljive”, a druge “nepoželjne”. Da je jedan totalitarizam oprostiv, a drugi vječno stigmatiziran. To je dvostruki standard koji vrijeđa zdrav razum i pamćenje naroda.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević jest prvi čovjek Zagreba, ali Zagreb nije privatni poligon ni stranački laboratorij. On je glavni grad Republike Hrvatske. Upravljati njime kao lokalni šerif ili partijski komesar znači zaboraviti da većina građana ove zemlje nosi snažno sjećanje na Domovinski rat – i na žrtve komunističkog režima koji je, u poraću, pobio više Hrvata nego što ih je stradalo u samom Drugom svjetskom ratu.

Zato je usporedba neminovna: zabrana koncerta Thompsona s jedne strane, a s druge javno, službeno izvođenje “Belle Ciao”. Ako je jedno “ekstremizam”, što je drugo? Ako se jedne simbole zabranjuje, zašto se drugi nameću? Ili je poruka da su “naši” totalitarni simboli prihvatljivi, a “njihovi” nisu?

Stranka Možemo! i njezin krug pokazali su dočekom Nove godine ne samo političku pristranost, nego i ideološku isključivost. Umjesto da spajaju, oni dijele. Umjesto da priznaju sve žrtve, biraju “svoje”. Ako se ovakvim pristupom “stvaraju ustaše”, kako se često optužuje, onda se valja zapitati – što se stvara slavljenjem partizanije bez ikakve odgovornosti za zločine koji su uslijedili?

Ovo nije pitanje glazbe. Ovo je pitanje vrijednosti, pamćenja i poštovanja prema vlastitoj državi. A Zagreb, htjeli to neki ili ne, nije ničija ideološka prćija.