Polaganjem vijenaca kod spomen-obilježja nestalim osobama, okončano je obilježavanje Žrtve Borova naselja
Dostojanstvenim završetkom programa komemoracije, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen-obilježja nestalim osobama, okončano je obilježavanje Žrtve Borova naselja. Sudionici su se okupili u miru i tišini, prisjećajući se svih onih koji su tijekom Domovinskog rata nestali, poginuli ili ubijeni na području Vukovara i okolice.
Sandra Rapčak Škomrlj, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, podsjetila je kako se svake godine obitelji hrvatskih branitelja i civilnih žrtava posebno prisjećaju 1.740 osoba koje se i danas vode kao nestale. “To je broj koji stoji kao rana na srcu hrvatske države. Svaka od tih osoba imala je ime, dom, obitelj, život koji je nasilno prekinut”, istaknula je.
Svijeće na Dunavu – križ svjetla za ubijene civile i zarobljenike
U Borovu, na obali Dunava, na mjestu gdje su 1991. srpske okupacijske snage pogubile više od stotinu civila i zarobljenika dovedenih iz Borovo Commerca i Borova naselja, oko 200 članova stradalničkih udruga zapalilo je svijeće u obliku križa. U tišini, na tamnoj površini rijeke Dunava, plamteća svjetlost pretvorila se u simbol nade i molitve.
S brodice Sv. Bono Lučke kapetanije u Dunav je spušten vijenac – počast svima koji se nikada nisu vratili svojim domovima i čije su sudbine zauvijek ostale zarobljene u magli ratnih godina.
Svijeće su zapaljene i na farmi Lovas, jednom od mjesta stradanja civila, nakon čega je završnom komemoracijom okončano ovogodišnje obilježavanje. Paljenjem svijeća kod spomen-obilježja nestalim osobama simbolično je započelo odavanje počasti svima koji i danas ostaju na popisu nestalih.
Svjedočanstvo Katice Majić – priča koja odzvanja u tišini
U dostojanstvenoj atmosferi komemoracije, svoju potresnu životnu priču ispričala je Katica Majić, dugogodišnja predsjednica Udruge Vukovarskih majki. Godinama je, zajedno s drugim ženama, neumorno tragala za istinom o svojim najmilijima – suprugu, sinu, rodbini i prijateljima.
“Znam svaku stopu ovoga grada… svaku krvavu stopu”, započinje Katica, rođena Vukovarka. Njezine riječi odzvanjaju prostorom u kojem se zbio jedan od najvećih zločina na tlu Hrvatske.
U Adranskoj ulici, tik uz prugu i silos Džergaj, počinje tragedija njezine obitelji. Njezin sin Robert, teško ranjen, iznesen je iz bolnice na nosilima. “Doktor Njavro stavljao mu je langetu, sestra Blanka Maslov bila je uz njega do posljednjeg trena. Rekli su joj: ‘Sada ste vi slobodni, on je u pravim rukama.’ A ja… ja sam kasnije doznala kakve su to bile ruke.”
Tvrtko je umro pogođen gelerskim udarcem ravno u srce. “Pokušala sam ga držati, ali… nije bilo pomoći”, izgovara Katica, glasom koji još uvijek nosi težinu neizrecive boli.
U istoj sobi u bolnici nalazio se Davor iz Zagreba s Knežija , čovjek s kojim je Robert, dvadest godina, unatoč svemu, planirao budućnost. “Dogovorili su da će, kad stignu u Zagreb, slaviti cijelu noć. Moj sin Robert je imao samo jedan san – da pronađe svoju mamu i našu Robertinu.” Kćer je tada imala tek 16 godina.
Sin Robert – posljednji pogled, posljednja nada
Sin Robert Majić, teško ranjen odveden je iz vukovarske bolnice. Katica se prisjeća posljednjih trenutaka koje su drugi vidjeli.
“Kad su ušli u bolnicu odmah su prozvali: ‘Robert Majić!’ Rekli su mu: ‘Majiću, dolijao si.’ Okrenuo se prema Davoru i samo rekao: ‘Davore, sad će biti kraj.’”
Katica vjeruje da je njezin sin bio među onima odvezenim šestim autobusom – jedinim koji nije završio na Ovčari.
“Možda… možda je negdje. Još uvijek se nadam. Čovjek živi dok ima nade”, tiho govori.
Godine borbe i traženja
Godine 1998. identificirala je supruga u masovnoj grobnici. “Ne želim ga ovdje. Želim ga u Zagrebu, u Aleji branitelja”, rekla je tada. I tako je i bilo.
Kao prva predsjednica Udruge vukovarskih majki, prosvjedovala je, hodala, tražila, zahtijevala odgovore. “Nitko nije mogao stati pred nas. Nitko me nije mogao zaustaviti.”
Njezin glas, nakon desetljeća borbe, i dalje nosi snagu, ali i tugu.
“Još nisam naglas rekla… ali mislim. Možda je i moj Roberto negdje. To je nada koja me drži.”
Priča jedne majke – priča mnogih
Katičina svjedočanstva nadilaze osobnu tragediju. Ona predstavljaju tisuće obitelji koje i danas, više od tri desetljeća nakon rata, žive s neizbrisivim ranama i pitanjima bez odgovora. Svaka majka, supruga, sestra i kći nosi svoj križ – križ nestalih, ubijenih, prešućenih.
Završetkom komemoracije, u tišini Borova naselja, svjetlost svijeća pretvorila se u obećanje: da žrtve neće biti zaboravljene, a nestali nikada napušteni.
