Politico: Ne smije postojati utočište za Putina
Međunarodni kazneni sud (ICC) izdao je nalog za uhićenje Vladimira Putina zbog deportacije djece u Rusiju, što je ratni zločin. To je povijesni trenutak za međunarodno kazneno pravo i tek treći put da je ovaj sud izdao nalog za uhićenje protiv nekog aktualnog čelnika države, a prvi put da je država u pitanju članica UN-ovog Vijeća sigurnosti.
Nalogom započinje proces koji je paralelan s jednim drugim presedanom – inicijativom za stvaranje posebnog suda za zločine agresije navodno počinjene u Ukrajini. To bi bio prvi sud koji se bavi ratnom agresijom još od Nürnberga i Tokija na kojima je suđeno čelnicima sila Osovine nakon Drugog svjetskog rata, piše Politico.
Ako taj sud bude osnovan, na optuženičkoj klupi mogli bi se naći visoki vojni i politički dužnosnici za, kako je navedeno u presudi s Nürnberga 1946. godine, “najviše međunarodne zločine.” Zašto? Zato jer da se ti, očito ilegalni, činovi agresije – poput invazije, napada ili okupacije – nisu dogodili, nikada ne bi došlo do strahovite štete počinjene nad civilima, uključujući desetke tisuća ratnih zločina.
Ipak, ICC ne može suditi za zločin agresije u vezi s Ukrajinom, samo za druge međunarodne zločine poput ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti ili genocida. Jedini način na koji ICC može suditi za zločin agresije bio bi ili uz pristanak Rusije ili kroz UN-ovo Vijeće sigurnosti. Upravo iz tog razloga je inicijativa za sud, predvođena Ukrajinom, dobila aktivnu podršku preko 30 zemalja svijeta, a taj popis raste.
U svjetlu toga, što nalog za uhićenje znači za oba procesa? Koji ima veće izglede za uspjeh?
I opcija procesa pred ICC-jem i novim sudom zapravo su komplementarne.
Tri razloga
Prvo, Ukrajina snažno želi da svi odgovorni politički i vojni čelnici u Rusiji i Bjelorusiji odgovaraju za štetu načinjenu agresijom. Mnogo više njih bilo bi obuhvaćeno optužnicom za agresiju nego onima koje bi mogao izdati ICC, budući da taj sud zahtjeva snažne dokaze povezanosti između međunarodnih zločina počinjenih od strane vojske na terenu i visokih dužnosnika u Rusiji i Bjelorusiji. Zbog toga su takvi zločini iznimno teško dokazivi – pogotovo zato jer Rusija tvrdi da su njeni postupci, poput deportacije djece, zapravo temeljeni na humanitarnim motivima.
Zločin agresije lakše je pak procesuirati, budući da on ide ravno do vrha i ne zahtijeva temeljita svjedočanstva i dokaze, budući da se fokusira na činove oružanih snaga. Ipak, moguće je da bi ovakav proces zahtijevao značajne količine dokaza iz vojnih i obavještajnih izvora.
Drugo, Rusija glasno osporava jurisdikciju ICC-ja da sudi državljanima zemalja koje nisu članice – zemalja poput Rusije, SAD-a ili Kine. Prema tome, iako 132 zemlje članice ICC-ja po zakonu moraju uhititi Putina ako se nađe na njihovom teritoriju, postupanje po nalogu za uhićenje predstavljat će izvor ogromnih političkih, a moguće i pravnih, sukoba zbog ideje da čelnici zemalja imaju imunitet od uhićenja ili suđenja, pogotovo na sudovima čiju jurisdikciju ne priznaju.
Prema tome, ako neka zemlja zaista uhiti ruskog čelnika, posljedice neće biti zanemarive, no i posebni sud za zločin agresije mogao bi se suočiti sa sličnim izazovima, iako osnivanje tog suda ne podržavaju nužno iste zemlje koje su članice ICC-ja. U tom slučaju, podrška moćnih zemalja poput SAD-a, koja je potvrđena, mogla bi jasno ojačati izglede za Putinovo uhićenje i pružiti određenu dozu osiguranja da se Rusija neće osvetiti zemlji koja postupi po nalogu za uhićenje.
Treće, ruta suđenja pred ICC-jem vrlo je jasna, a jurisdikcija ovog suda potiče iz sporazuma oko kojeg su se složile sve 123 zemlje članice.
Ruski zakon je jasan
Novi sud vjerojatno bi bio osnovan temeljem sličnog sporazuma, a idealno bi bilo da se on potvrdi ili na Općoj skupštini UN-a, u Europskoj uniji i/ili multilateralno. Njegova jurisdikcija bila bi nerazdvojiva od jasne zabrane agresije međunarodnim zakonima koji obvezuju zemlje, ali i zabrane agresije prema ukrajinskim zakonima. Agresija je zabranjena čak i u ruskom i bjeloruskom zakonu: ironično, taj koncept snažno je zagovarao Sovjetski savez nakon horora proživljenih tijekom Drugog svjetskog rata.
Uzevši u obzir da agresija još traje, kao i rizik da bi se mogla preliti na druge zemlje, procesi na Međunarodnom kaznenom sudu i na posebnom sudu za zločin agresije trebali bi se odvijati paralelno. Kontinuirana podrška tim sudovima značila bi da se ruski i bjeloruski vođe ne bi imali kamo sakriti od pravde.
Kada bi optužnice bile uspješne, one ne bi samo jasno ilustrirale užase koje su pretrpjele žrtve, već bi se time napokon jasno prepoznao i imenovao zločin koji je navodno počinio Putin i njegovi bliski suradnici.
