POLITIKA I SPORT: Dok je Tuđman bio živ, bila je idila! Ovo danas je totalna katastrofa, a postaje sve gore i gore!

”A sada na stadion ulazi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman„, čulo se prije gotovo svake utakmice tadašnje Croatije, danas jasno Dinama, ali i hrvatske reprezentacije. Prvi hrvatski predsjednik volio je sport i dobro je znao koliko sport zači za promociju mlade države iznikle iz rata, boreći se s epitetom „neželjenog europskog čeda„.

No, Franjo Tuđman koliko je shvaćao bitnost spora toliko je opet bio gorljivi, žestoki navijač i u svom političko-društvenom djelovanju mahom se držao zagrebačkog nogometnog kluba, mijenao mu čak i imena, a ostale sportove i događaje pratio je površno, bez uplitanja svoje moćne vlasti.

Bio je prvi hrvatski predsjednik i na čuvenoj olimpijskom košarkaškom finalu, dvoboju Hrvatske i američkog ”Dream teama„, 1992. u Barceloni. I nakon dvoboja se i fotografirao s Petrovićem, Rađom, Kukočem, Skansijem i ostalima. No, u košarku, ili bilo koji sport se nije petljao. Njega je zanimala samo Croatia.

Politiku više nije briga

Kada s vrha države nemate impuls za sport tako ni niža, lokalna vlast nije baš vodila skrb o košarci, rukometu, vaterpolu. Jednostavno je, lokalni moćnici uvijek čekaju mig odozgora, kada ga nema baš ih briga. Pa se zbog loših zakona, nebrige i privatizacijske otimačine događalo da se kvalitetom urušavaju košarkaški, rukometni i vaterpolski klubovi.

U jednom momentu Zagreb je imao prvake u nogometu, košarci, rukometu, vaterpoli, centralizcjia je učinila svoje. Najprije su košarkaški nestali Split i Zadar, rukometno Split, Metković i Umag, vaterpolski je i Dubrovnik tada bio u zapećku. Neki su se vratili, većina ne.
Politika je neizostavni dio sporta u smislu da pomaže u razvoju kvalitetnog druptva i života, a sport je u tome neizostvni dio. Pa smo u Zagrebu imali dvadesetogodišnju vladavinu Milana Bandića koji se verbalno i deklarativno toliko zaklinjao u zagrebačke sportske vrijednosti, nije ga diralo što su za vrijeme njegovog šefovanja propali i dvostruki europski prvak Cibona, sedmerostruki europski vaterpolski prvak Mladost i još mnogi drugi klubovi.

Njegova pomoć koju je obilato reklamirao bila je pomoć od kapi vode vapijućem u pustinji. No, znao je utući novce u Dinamu, u svojevrsnoj vezanoj štednji kojom je kupovao glasove. A jedno bezbroj puta obećao je novi stadion, njegove riječi nisu više bile ni smiješne ni žalosne, koliko bolesne.

Nema stadiona, nema Cibone, nema ničega.

Tada je, eto bilo tako. A danas? Danas je još gore. Ne samo u Zagrebu, nego u cijeloj Hrvatskoj. Politika se jednostavno distancirala od sporta, prepustila ga ne samo tržištu, nego onoj najnižoj politici uhljebljenja svojih nesposobnih kadrova po klubovima. A tj je najkraći siguran put u propast.

Niti su političari i njihovi postavljeni uhljebi po klubovima sposobni iznaći zdrav privatni kapital, a ne znaju upravljati niti sa sitnim novcem za sport, kao što ne znaju voditi klubove koji su u vlasništvu jedinica lokalne samopurave, gradova i ostalih.
Jednom je čuveni srpski trener Božidar Maljković koji je splitsku Jugoplastiku dvaput doveo do do europskog naslova Zgodno rekao. Aludirajući na stanje nekad slavnih i moćnih hrvatskih košarkaških klubova:

„Za Hrvatsku su košarkaški klubovi Cibona i Split – nacionalni parkovi, poput Plitvica i Kornata. Zar ćete zaista dozvoliti da vam netko uništi nacionalne parkove„? Upitao se Maljković, jedan od najboljih europskih košarkaških trenera.
Sad je već gotovo, sad su ti klubovi, u vlasništvu gradova i u kojima egzistiraju i s upravljanjem političara propisno propali i nisu ni sjena nekdašnjih veličina.

I kako onda politika nije kriva? Kada je posredno ona vlasnik i klubova i našeg sporta.
Hrvatska, napose Zagreb ima velik problem sa stadionom. Hrvatska je jedina europska zemlja u kojoj nogometna reprezentacija ne može igrati utakmice u glavnom gradu jer nema stadion. Tomaševiću stadion u ovome trenutku nije hitan posao, kao ni zg-sport. Iako u klubovima željno čekaju neke poteze da se iz ležećeg položaja osove barem u klečeći.
O stadionu je Tomašević tek rekao:

„Jasno smo govorili da mora doći do transparentnijeg poslovanja i da je grad spreman dati imovinu kako bi se srušio stari i izgradio novi stadion ako dođe do promjena„.
Moramo li pojašnjavati njegove riječi? Drugim riječima Tomašević je rekao – Izbacite Mamića iz Dinama pa možemo razgovarati o stadionu.

Kao da Mamić mora imati veze s novim gradskim stadionom?
A dok se u Splitu vode polemike o modelu upravljanja Hajdukom čiji je barem deklarativno većinski vlasnik Grad Split, njegov gradonačelnik Ivica Puljak pokazuje impresivnu nezainteresiranost, kao i za situaciju u KK Split.

Uostalom, u sjećanju nam je odgovor Ivice Puljka predizbornoj kampanji na pitanje kada je Hajduk igrao svoju najvažniju utakmicu u Ligi prvaka. Odgovorio je:
„Znam da je Hajduk došao četvrtfinala Lige prvaka, ali ne znam koje godine i protiv koga„.
Hmmm, pa to u Splitu znaju i mala djeca. Toliko koliko on može pomoći sportu, Hajduku, košarci…

Da, da, danas je politika digla ruke i misli od sporta.