PONOSNO I NEPOKORENO KIJEVO BILO JE I OSTALO NA BRANIKU DOMOVINE

Dana 29. travnja 1991. godine, nova demokratska hrvatska vlast uspostavila je u selu Kijevu policijsku postaju kako bi se osigurali mir i red (budući da je od 17. kolovoza 1990. u ovom kraju bila na djelu pobuna ekstremnog dijela domicilnih Srba što je remetilo normalan život stanovništva).

Ovo pitomo, pitoreskno selo u kojemu je tada živjelo 99,6% Hrvata (i 100% rimokatolika) smješteno između planina Dinare i Svilaje, dvadesetak kilometara udaljeno od Knina u smjeru Sinja u blizini kojega se nalaze izvori rijeka Krke i Cetine, imalo je tu nesreću da je bilo jedino etnički čisto hrvatsko mjesto u općini Knin i kao takvo od početka velikosrpske terorističke pobune prvo na udaru Milana Martića i njegove zločinačke skupine.

Odgovor srpskih terorista na ovaj potez hrvatskih vlasti bio je blokada Kijeva kojega se od tada nadalje praktično držalo u okruženju. Uslijedili su brojni protesti građana cijelog kraja i šireg područja (dijela Like, sjeverne Dalmacije i Sinjsko-cetinske krajine) i grada Splita zbog srpskih balvana i barikada kojima su teroristi presijecali komunikacije (ceste, pruge, nadvožnjake, mostove), izolirali sva sela u kojima su u značajnijem broju živjeli Hrvati, ometali promet, opskrbu i kretanje ljudi - čak i onih koji su zbog dijalize ili iz drugih zdravstvenih razloga morali odlaziti u bolnice. Uz sve to, započeli su s razbojničkim oružanim prepadima iz busija na hrvatske redarstvenike, civile, novinare i postajali sve bezobzirniji i drskiji.

Nikakvi apeli tu nisu pomagali, niti pokušaji hrvatskih vlasti da se sve razriješi dogovorom i stanje smiri. Teroristi su ustrajavali na svojoj razbijačkoj koncepciji ohrabreni time što su jako dobro znali da iza sebe imaju "JNA" i Srbiju, što je postalo posve očito već nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama, događaja u Pakracu i pogotovu poslije krvavog masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu 2. svibnja te ratne 1991. godine.

Zbog nepodnošljivog stanja u koje je djelovanjem srpskih terorista dovedeno stanovništvo ovog kraja i šutnje "JNA" čiji se najodgovorniji dužnosnici nisu odazvali ni na jedan od do tada upućenih apela, u Splitu je pred zapovjedništvom Vojno-pomorske oblasti spontano izbio bunt.

Tenzije je dodatno podiglo to što je nekoliko dana ranije protuzakonito - bez odluke Predsjedništva SFRJ podignut stupanj bojeve gotovosti "JNA" za koju je tada već bilo posve jasno kako je na strani srpskih ekstremista.

Treba imati u vidu činjenicu da je od 17.VIII. 1990. do svibnja 1991. godine na hrvatskim područjima gdje su pobunu digli srpski teroristi zabilježeno više od 200 slučajeva podmetanja eksploziva i više od 100 njihovih oružanih napada, pri čemu je poginulo 16 osoba (od čega 15 redarstvenika), a ranjeno 56 (od čega 40 redarstvenika), pa je izlišno postavljati pitanje opravdanosti revolta hrvatskoga naroda i građana.

Na prosvjedu u Splitu 6. svibnja 1991., okupilo se oko 50.000 prosvjednika (uglavnom radnika pod vodstvom sindikata i građana) koji su tražili da se "JNA" odredi prema Milanu Martiću i njegovim teroristima, ali su ovi kao i ranije sve to ignorirali. Vojska je oko zgrade postavila svoj kordon i nisu dopustili približavanje objektu. U trenucima revolta skupina naših domoljuba skočila je na oklopni transporter koji je stajao ispred kordona i skinula mitraljez, te je na isti stavljena hrvatska zastava. Nažalost, u općem metežu i pucnjavi koja je uslijedila ranjen je jedan vojnik (po nacionalnosti Makedonac) koji je uskoro umro, što je situaciju učinilo još složenijom. Predsjednik Tuđman pozivao je na prekid prosvjeda, ali nezadovoljstvo je bilo toliko da Splićani čak ni njega nisu poslušali.

Srpska propaganda i "JNA" ovaj su nesretni slučaj pogibije vojnika od tada nadalje izdašno koristili u svojoj propagandi, zanemarivši razloge prosvjeda i teror što su ga uz potporu Srbije u "savezne" vojske gotovo godinu prije započeli kninski ekstremisti koji su praktično okupirali veliki dio Like i sjeverne Dalmacije.

Otvorena agresija na Kijevo započela je 26. i 27. kolovoza te ratne 1991. godine, kad su zločinačke postrojbe "JNA" (Kninski korpus) napale ovo selo teškim naoružanjem (haubicama, minobacačima, teškim mitraljezima) i potom u okviru svoga plana "Spaljena zemlja" (čija je realizacija započela upravo tom operacijom) etnički ga očistili i razorili. Slijedila je pljačka i paljevina kuća. Zločince s petokrakama na kapama predvodio je oficir Ratko Mladić (danas mu se sudi za genocid i zločine protiv čovječnosti u Den Haagu).

Kijevo je kroz svoju noviju povijest preživjelo brojna teška i mučna razdoblja. Ono je oduvijek bilo naseljeno isključivo Hrvatima i kao takvo "trn u oku" srpskim hegemonistima već u vrijeme postojanja Prve Jugoslavije.

Godine 1857. imalo je 1.276 žitelja, 1921. ta je broj iznosio 2.125, godine 1931. u njemu je živjelo 2.707 stanovnika a 1948. samo 1.741 (dakle, 966 stanovnika manje u odnosu na 1931.) što svjedoči o teškim stradanjima Kijevljana u Drugom svjetskom ratu.

Pred sam Domovinski rat (ožujka 1991.) u Kijevu je živio 1.261 žitelj, a 2011. godine samo 417. 

Mada se život vratio a kuće obnovljene, Kijevo i danas liječi svoje rane, sjeća se žrtava, a oni koji su ostali uporno čuvaju svoja ognjišta i pradjedovsku vjeru. Na braniku Domovine, kao i uvijek do sada.

 

Vrlika i Kijevo 1991., HTV Studio Split

 

Zlatko Pinter