PORUKA BRANITELJIMA KOJI SU BILI U OLUJI! Pokojni Rehak vam ovo nije stigao reći…

I kao da su organizatori lanjske proslave Oluje znali da Danijel Rehak neće dugo poživjeti, odlučili su da upravo on održi prošlogodišnji službeni govor u Kninu. Tako je Rehak, prije nego je svijetu kazao konačno zbogom i oprostio se od svoje duše, konačno uživo, pred milijunskim gledateljstvom dobio priliku javno reći ono što već dugo na njoj leži…

Smatrao je da njegova muka nije najveća

Priznao mi je da mu nije lako. Oluja zahtijeva velike, gromoglasne i hvalospjevne riječi, a njemu su njegove zapinjale u grlu. Kao predsjednik Udruge logoraša zatočenih u srpskim logorima, pobjedničku prigodu nije želio kvariti sjećanjem na mjesece u kojima mu je glava morala biti dolje – a ruke na leđima. I nikako, nikako nije želio slavljenje veličanstvene pobjede nad neprijateljem “kvariti sjećanjem na njega i ono što su mu činili”. Mnogo toga pokojni Rehak tada nije želio, a opet – jako je želio da se njegov govor pamti.

Priznao mi je da treba pomoć “jer ne može i ne želi o sebi govoriti u superlativima, o sebi koji je u logoru prošao pokoru i svojim suborcima koji su prošli isto”. Kroz brojne pozive i poruke, danima uoči proslave obljetnica, naš je zajednički govor (uz puno pisanja i brisanja) dobio konačan izgled.

“Sviđa mi se”, stigao mi je SMS tri dana prije njegova odlaska u Knin.

Bio je to govor kojim je samo između redova, suptilno ukazao na patnju, dok su sve ostale riječi bile rezervirane za ljude koji su Oluju iznijeli na svojim leđima. Smatrao je da oni to najviše zaslužuju. Kurtoazija je nalagala da se obrati I tamo nazočnim političarima, a to je učinio nevoljko.

Ljubav prema suborcima

“Oluja je”, kazao mi je, “dan ratne, a ne političke pobjede. Nismo se oslobodili riječima, nego puškom”.

Savjest mu je nalagala i održati malu lekciju političarima i njihovim upravljanjem teško oslobođene zemlje u poraću.

“Mi smo im je slobodnu servirali na tanjuru. Trebali su pametnije s njom…”, rekao je više onako za sebe.

“Pa, hoćemo li napisati tako?”, upitam.

“Ne. Ne bi da se medijima danima vrti poruka koju sam odaslao političarima. Želim da se priča o mojoj poruci braniteljima”, bio je jasan.

Naš zajednički govor na papiru je ispao dobro, no on je dobio smisao tek kada ga je pročitao. Dogodilo se sve ono čega se pribojavao: malo je zastajkivao, malo zamuckivao, tu i tamo zbog uzbuđenja je “progutao” koju riječ. Ali bez obzira na to – u svako mu se slovo vjerovalo. Jer Rehaku, čovjeku koji ni nakon proživljenog pakla u logoru o neprijatelju nije govorio ružno i bivšem zatočeniku koji nije smatrao da je njegova nevolja bila najveća, vjerovali su svi, a osobito Vukovarci koji su ga dobro poznavali.

Branitelji, ovo vam je Rehak želio reći

Danijel Rehak nedavno je umro. Kada bi mu se danas ponovila prilika ponovno održati govor, čvrsto vjerujem da bi rekao isto. No, isto sam tako sigurna, da zbog njegovih korekcija u prošlom govoru i rečenica koje je izbacio jer ih je smatrao “rubno patetičnim”, hrvatski branitelji zaslužuju znati kako su one zvučale:

“Duboki naklon svim Hrvatima koji su, onoga trena kada je započela Oluja, prestali biti muževi i braća i pretvorili se u ratnike. Veliko poštovanje zaposleniku koji je toga dana ugasio stroj, prestao biti radnik i uzeo pušku. I najveća zahvala onima koji su toga dana na kratko prestali biti očevi, poljubili svoju djecu, obukli uniformu i postali branitelji zemlje”.