PORUKE PREDSJEDNIKA TUĐMANA JAVNOSTI I SRBIMA U HRVATSKOJ POSLIJE POKOLJA U BOROVU SELU

Dan nakon masovnog zločina u Borovu Selu (gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika a ranjeno njih 23) i podmuklog ubojstva hrvatskog policajca Franka Lisice u Polači, 3. svibnja 1991. godine, održana je sjednica Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, poslije koje se predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman posredstvom Hrvatske televizije i radija obratio hrvatskom narodu i građanima Hrvatske riječima:

 Doživjeli smo najtragičniji dan u kratkoj povijesti demokratske vlasti, nakon jedva jednogodišnje pobjede mlade demokracije u Hrvatskoj. Suočeni smo sa, mogao bih reći, početkom otvorenog rata protiv Republike Hrvatske.

Taj tragični događaj nije došao iznenadno. Mi smo suočeni svu godinu, od uspostave hrvatske demokracije, nove vlasti, s pokušajem izazivanja građanskog rata, oružane intervencije, s pokušajem obaranja hrvatske vlasti i suzbijanja suvereniteta Republike Hrvatske, kojeg je ona navijestila usvajanjem svog novog Ustava. A posljednjih dana te namjere i ti događaji očitovali su se u maltretiranju, u fizičkom i psihičkom teroru stanovnika sela Kijeva, zatim u mučkom ubojstvu redarstvenika u Polači, zatim u ranjavanju dvojice policajaca i odvođenju petorice ljudi iz sela Potkonja, napokon, došlo je do zarobljavanja dvojice hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara i onda do najtragičnijeg događaja – do pogibije dvanaestorice redarstvenika kada su pokušali osloboditi dvojicu zarobljenih svojih drugova policajaca u Borovu Selu.

Sve to govori da smo suočeni s veoma rasprostranjenom i razrađenom akcijom četničkih i velikosrpskih elemenata od Knina do istočnih sela Slavonije da rašire odmetnički pokret, da izazovu oružanu intervenciju Armije, da spriječe promjene na vrhu Jugoslavije u Predsjedništvu, da onemoguće raspisani referendum s kojim bi i hrvatski narod i svi građani Hrvatske mogli izraziti svoju volju, svoju demokratsku odlučnost o tome na koji način žele izaći iz postojeće društveno-političke krize današnje Jugoslavije.

Koristim ovu prigodu da se obratim Srbima u Hrvatskoj, onima koji nisu na strani odmetništva, da se ograde od tih nasilnika i terorističkih akcija, jer te akcije, to odmetništvo, to narušavanje ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske dovodi, zapravo, u pitanje normalan suživot srpskog pučanstva s hrvatskim pučanstvom, dovodi, znači, u pitanje i njihovu sadašnjost i budućnost, i za očekivati je da će se onaj glas koji se već do sada čuo od razboritih Srba u Hrvatskoj, da će se čuti u još jačoj mjeri i da će oni sami onemogućiti u svojim redovima one elemente koji zaista dovode u pitanje normalan suživot i sređivanje prilika koje su na štetu Hrvatske, u cjelini i Jugoslavije, a koje ne može trpjeti ni Europa. 

(Izvor citata: Kronologija rata – Hrvatska, Bosna i Hercegovina, 1989.-1998., Hrvatski informativni centar – Zagreb, Zagreb, 1998., str. 55)

 U znak pijeteta prema žrtvama u Borovu Selu i Polači, u Hrvatskoj su tog dana (3. svibnja) sve zastave na državnim i javnim ustanovama spuštene na pola koplja, a 4. svibnja bio je dan žalosti u cijeloj zemlji.

 Zbog izražene jednostranosti tadašnje "JNA" koja se već u Borovu Selu praktično stavila na stranu srpskih terorista i dopustila im da slobodno vršljaju po Hrvatskoj (pa i u okolici Splita i Knina, gdje su podizane barikade, blokirana mjesta s hrvatskom većinom, maltretirani civili i onemogućavan slobodan prolaz ljudima i vozilima preko cesta, mostova i nadvožnjaka), nakon višekratnih zahtjeva (pismenih i usmenih) da se nešto učini u smislu normalizacije stanja na što su se tijela "JNA" potpuno oglušila, u Splitu se 6. svibnja pred Komandom vojno-pomorske oblasti spontano okupilo više stotina građana glasno negodujući i tražeći da im se odgovorni obrate i jamče sigurnost građanima. Posebno se zahtijevala deblokada sela Kijeva koje je bilo u obruču "JNA" i srpskih paravojnih formacija i danima bez vode, hrane i lijekova. Prosvjednici su došli pred zgradu zapovjedništva Vojnopomorske oblasti (VPO) koju su čuvala dva oklopna transportera oko 11 sati, a kordon Hrvatske policije postavio se između njih i zdanja Banovine (u kojoj je bila smještena Komanda VPO). Okupljeni su tražili razgovor s odgovornima koji nisu reagirali na te pozive i nisu pristajali na dijalog. U jednom trenutku masa je probila policijski kordon, a nekoliko golorukih građana krenulo je na transporter upustivši se u hrvanje s vojnikom koji je bio na transporteru. Radnik sa škvera (zaposlenik "Brodosplita"), Ivan Begonja, iščupao je iz postolja mitraljez i razbio ga. U općem metežu čuli su se pucnjevi i tada nesretnim slučajem, nažalost, gine mladi vojnik "JNA" (20-godišnji Makedonac Sašo Gešovski). Sa zgrade Banovine skinuta je jugoslavenska zastava i umjesto nje postavljena hrvatska, a stanje se smirilo tek pred večer istoga dana, kad su se prosvjednici razišli a načelnik PU Split priopćio kako je stanje pod kontrolom.

 Smrt mladog vojnika, "JNA" i Srbija je iskoristile su za nastavak oštre kampanje protiv Hrvatske. Iako nije utvrđeno tko je pucao i kako je došlo do nesretnog događaja, za sve su okrivljeni "hrvatski ekstremisti". Umjesto bilo kakvog dijaloga s republičkim vlastima, odmah nakon prosvjeda u Splitu vojska diže bojevu gotovost i na krizna područja Hrvatske stižu tri nova bataljuna (mehanizirani 36. mbr se iz Subotice premješta u Vinkovce; oklopni 51. mbr iz Prijedora u Petrinju; mehanizirani 453. mbr iz Sr. Mitrovice u Vukovar; 10. motorizirana brigada pokušava se iz Mostara prebaciti u Split, ali je Hrvati iz Hercegovine 7. svibnja blokiraju kod Širokog Brijega i to onemogućuju, te ona kasnije završava na Kupresu). U to vrijeme, postrojbe "JNA" zaposjele su i dva mosta na Dunavu (kod Iloka i Bezdana), čime su stvoreni preduvjeti za dovođenje novih snaga u Hrvatsku.

 U Beogradu je od 7. do 9. svibnja održana proširena sjednica Predsjedništva SFRJ (koje je u to vrijeme po Ustavu SFRJ bilo kolektivni šef države a time i vrhovni zapovjednik vojske) i na njoj je dogovoreno trenutno sprječavanje "kretanja oružanih formacija i naoružanih građana u kriznim žarištima, izuzev legalnih lokalnih organa unutrašnjih poslova, a između područja sa pretežno srpskim stanovništvom i ostalih delova Hrvatske, u oba pravca, svih naoružanih formacija i grupa, izuzev jedinica JNA i SSUP". (prema Zapisniku sa 119. sjednice Predsjedništva SFRJ).

 Ovo ograničenje trebalo je trajati mjesec dana.

 Iz odluke je vidljivo kako je legalna Hrvatska policija izjednačena sa srpskim teroristima, a posebno se to očitovalo u formulaciji koja se odnosila na krizni prostor  (zabrana kretanja "između područja sa pretežno srpskim stanovništvom i ostalih delova Hrvatske, u oba pravca, svih naoružanih formacija i grupa") u kojem se dopuštalo kretanje samo postrojbama "JNA" i djelatnicima tzv. Saveznog SUP-a, pri čemu su ingerencije republičkih tijela vlasti (pa i policije koja je po Ustavu imala pravo i dužnost osiguravati mir i red unutar Republike Hrvatske) protuustavno suspendirane.

 Ove su mjere išle na ruku samo Srbiji i srpskim teroristima i bile su usmjerene na to da se zadrži postojeće stanje. Tako su i Predsjedništvo SFRJ i "JNA" prekršile Ustav SFRJ, jer su praktično legalizirale srpske pobunjeničke postrojbe i skupine uz oduzimanje ovlasti tijelima Republike Hrvatske.

 Bio je to samo nastavak bahatog ponašanja srbijanskog političkog vrha i "JNA" (ovdje se Predsjedništvo SFRJ koristilo kao paravan za provođenje interesa velikosrpske vrhuške), budući da je već godinu prije Generalštab jasno dao do znanja na čijoj je strani "JNA". Naime, u kolovozu 1990. godine, Hrvatska policija uputila se helikopterom u Knin s namjerom uvođenja reda u tom gradu kojim su ovladali Milan Martić i njegovi pobunjenici. Ubrzo je "JNA" podigla dva borbena zrakoplova i zaprijećeno je rušenjem helikoptera hrvatskog MUP-a ako se odmah ne vrati u Zagreb. Ostala je upamćena poruka tadašnjeg načelnika Generalštaba Blagoja Adžića koji je javno zaprijetio kako će "vojska intervenisati ako padne ijedan srpska glava". Bila je to "narodna vojska" kojoj su bile važne samo srpske glave.

 U sljedeća dva mjeseca ova politika dvostrukih mjerila još više dolazi do izražaja. "JNA" se u potpunosti stavlja na stranu srpskih terorista i dalje ih naoružava i potiče na oružanu borbu. Općenarodni referendum na kojem se (19. svibnja 1991. godine) uz rekordni odziv građana od 83,56%, njih 93,24% opredijelilo za samostalnu Republiku Hrvatsku (protiv je bilo samo 4,15%), za vojno-političku vrhušku u Beogradu je bio samo motiv više da nastavi započeto, još agresivnije i beskrupuloznije.

 Otvorena agresija Srbije koja je koristeći "JNA" i njezine resurse uslijedila 3. srpnja 1991. godine prelaskom oklopnih snaga i mješovitih vojno-četničkih postrojbi i skupina u Baranju (preko mosta kod Batine), označila je samo nastavak rata za "Veliku Srbiju", pri čemu se Hrvatsku kao glavnu zaprjeku tom fašističkom projektu planiralo okupirati, a potom svrgnuti njezinu legalno izabranu vlast i uključiti je u granice buduće srpske države. Ideolozi i planeri ovog agresivnog, osvajačkog rata, jako su dobro znali kako je Hrvatska ključ svega i ako se nju slomi da Bosna i Hercegovina neće imati nikakve šanse za obranu svoga područja. Zato su strategijom spaljene zemlje, masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i barbarskim rušenjem sela i gradova krenuli u ratnu avanturu koja je zahvaljujući odlučnosti, hrabrosti i požrtvovnosti hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske završila njihovim vojnim porazom.

 

Zlatko Pinter/PDN